LIČNI/OSOBNI PODACI

VJEROVJESNIŠTVO I MISIJA

PRESELJENJE U MEDINU

ISLAMSKA DRŽAVA

SMRT

UKUĆANI

OSOBINE

MUHAMMED S.A,V.S. 

«Uzvišeni kaže: 'Bliži se čas i mjesec se raspolutio, a oni, uvijek kada vide čudo, okreću glave i govore: 'Čarolija neprestana!' Oni ne vjeruju i povode se za prohtjevima svojim, a sve je već odredeno» (El-Kamer, 1-3.)

Mu'džize sa biljkama životinjama i neživim stvarima 

Rascjepljenje mjeseca 

Na Allahovom Poslaniku a.s. i na svim ostalim vjerovjesnicima je bilo da strpljivo podnesu poteškoće poslanstva za koje su bili zaduženi. Jedna od tih zamornih stvari i odgovornosti je bilo svakako raspravljanje sa nevjernicima i udovoljavanje njihovim zahtjevima, što je opet, zahtijevalo mu'džize od Allaha dž.š.

Koliko li je samo Allah dž.š. dao tih čuda i znakova svojim vjerovjesnicima?

Jedan od njih je Musa a.s. pred kojim se more rascijepilo i Allah dž.š. je pretvorio njegov štap u ogromnu zmiju koja je uništila varke čarobnjaka i uznemirila Faraona i one sa njim. Allah dž.š. mu je, također, podario brdo koje je letjelo po zraku... Salih a.s. kojem je Allah podario čudesnu devu... itd. Kur'an je spomenuo sve te mu'džize u svojim pripovijestima o prijašnjim narodima.

Prenosi se da su stanovnici Mekke koji su bili, kao i ostali narodi prije njih, u svom nevjerovanju zatražili od Allahovog Poslanika a.s. da im dođe sa čudom, pa je Allah učinio da vide mjesec koji se raspolutio na dva dijela![1]

Jedan čovjek po imenu Mut'im, stanovnik Mekke, kaže: «Mjesec se u vrijeme Poslanika a.s. raspolutio na dva dijela tako da je jedan dio bio poviš' ovog, a drugi dio poviš' ovog brda».

Šta misliš, šta su nevjernici rekli o ovoj veličanstvenoj mu'džizi? Jesu li povjerovali u ono sa čime je došao Muhammed a.s. ili su ustrajali u svom nevjerstvu? Ne samo da su ustrajali u svom nevjerstvu nego su, čak, potvorili Allahovog Poslanika s.a.v.s., iznoseći svoj ništavni dokaz i rekli: «Muhammed nas je samo opčinio!« Vjerovali su da je ovo samo čarolija i njihovi umovi odbiše islam i Allah dž.š. objavi slijedeće riječi: «Bliži se čas i mjesec se raspolutio!«

Dova i spuštanje kiše 

Mekka je pustinjski i kameniti predio u kome nema vode i njezini stanovnici velike nade polažu u kišu. Slična je bila i Medina samo je njezina prednost bila u tome što je imala nekoliko bunareva koji su davali vode dovoljno samo za piće. Jedan od tih bunareva je bio i bunar Haun kojeg je kupio Ebu Talha El-Ensarijj i poklonio ga muslimanima, i to kada je objavljen ajet: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže». (Ali Imran, 92.)

Muslimane u Medini zadesi strašna suša jer je te godine kiša veoma malo padala. Jedan čovjek uđe u mesdžid dok je Poslanik a.s. stajao na minberu i držao govor ljudima.

Čovjek ne stade sve dok ne dođe do pred Allahovog Poslanika a.s i reče mu: «Allahov Poslanice! Propadoše usjevi i hrane više nema, pa zamoli Allaha da nam spusti kišu». Čovjek je tražio od Poslanika da zamoli Allaha da im spusti kišu.

Poslanik a.s. odmah podiže ruke i reče: «Allahu, spusti nam kišu, Allahu, spusti nam kišu, Allahu, spusti nam kišu!»

Enes r.a. koji se tada nalazio u mesdžidu Allahovog Poslanika a.s. kaže: «Tako mi Allaha, u to vrijeme na nebu nije bilo ni oblačka. Između nas i brda «Sel'a» (To je brdo koje se nalazi u Medini) nije bilo nijedne kuće. Iza njega se pojaviše oblaci poput brda koji se raširiše po nebu i poče padati kiša. Tako mi Allaha! Šest dana nismo vidjeli sunca. Kada prođe šest dana, znači slijedećeg petka, uđe drugi čovjek na ista vrata na koja je ušao onaj prošlog petka. Poslanik a.s. je opet držao hutbu ljudima, a ovaj čovjek mu reče: 'Allahov Poslanice! Propadoše usjevi i putevi su poplavljeni pa zamoli Allaha da kiša prestane'. (Uslijed jačine kiše putevi su neprohodni, i počela je nanositi štetu stoci i usjevima). Poslanik a.s. diže ruke i zamoli: 'Allahu naš! Učini da kiša pada oko nas, a ne na nas. Allahu, učini da pada na brdašcad, brda i drveće.[2] Brdašcad na koja misli Poslanik a.s. u ovom hadisu su male humke, male i blago uzdignute. Allahov Poslanik gotovo da nije ni završio sa ovom blagoslovljenom dovom, kiša presta, a ljudi kada izađoše iz mesdžida ugledaše sunce».

Ovo je bila mu'džiza sa kišom koja se spustila uslijed Poslanikove a.s. dove.

Voda izvire iz prstiju Allahovog Poslanika a.s. 

To je jedna od mu'džiza Allahovog Poslanika a.s. koje su ukazivale na istinitost njegovog poslanstva, jer svaki čovjek zna da su mjesta iz kojih izvire voda bunarevi i rijeke. Ali, u ovoj priči, Enes bin Malik r.a.; sluga Allahovog Poslanika a.s., iznosi slijedeći događaj: «Vidio sam Allahovog Poslanika a.s. za vrijeme ikindije namaza dok su ljudi, čiji je broj bio tri stotine, tražili vodu za abdest, ali nisu mogli da je nađu. Poslaniku bi donesena posuda sa vodom za abdest i on s.a.v.s. stavi ruku u posudu i naredi ljudima da se abdeste iz nje».

Enes dalje kaže: «Vidio sam kako voda izvire između njegovih prstiju sve dok se i posljednji čovjek ne abdesti». Jedan čovjek upita Enesa koji prenosi ovaj događaj:

«Koliko vas je tada bilo o Enese?»

Enes r.a. reče: «Blizu tri stotine ljudi».

Ovo je jasno čudo koje nije u stanju da uradi niko drugi, jer je samo Poslanik a.s. odlikovan time. To je mu'džiza koja upućuje na istinitost njegovog vjerovjesništva, a kojoj su svjedoci ljudi čiji je broj dosezao otprilike tri stotine.

Bunar na Hudejbiji i izbijanje vode 

Šeste godine po Hidžri, Poslanik a.s. krenu prema Mekki želeći da posjeti Časni Hram. Poslanik a.s. nije želio da se upusti u rat i borbu protiv mušrika, ali ipak pozva okolna plemena i ostale muslimane da krenu sa njim bojeći se da ih Kurejšije ne napadnu ili spriječe da posjete Ka'bu. Beduini iz okolnih plemena mu se odazvaše, te on krenu sa njima, muhadžirima i ensarijama, ne noseći od oružja ništa osim sablji u koricama. Također, vodio je i kurban koji je želio, u ime Allaha, pokloniti Mekki. On učini nijjet da obavi 'umru koja se sastoji od tavafa i sa'ja između Saffe i Merve. Razlika između 'umre i hadždža sastoji se u tome što se 'umra može obaviti tokom čitave godine dok se hadždž obavlja u posebnom mjesecu u godini i sastoji se od više obreda nego 'umra. Poslanik a.s. krenu sve dok ne stiže do Hudejbije, mjesta koje se nalazi veoma blizu Mekke. Kada to saznaše, Kurejšije stadoše pred njega i spriječiše ga da uđe u Mekku. Do muslimana dođe vijest da su mušrici pobili izaslanike koje je Poslanik a.s. poslao kod Kurejšija da traže dozvolu za ulazak u Mekku, među njima i Osmana bin Affana. Kada glasnik povika: «O ljudi, zakletva, zakletva!», svi se muslimani okupiše pod drvo ispod kojeg se nalazio Poslanik a.s. i dadoše mu zakletvu za borbu do konačne pobjede. Uslijed toga oni bijahu prozvani «Učesnicima prisege kojom je Allah zadovoljan». O njima je objavljen slijedeći ajet: «AlIah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih i nagradit će ih skorom pobjedom». (El-Feth, 18.)

Tog veličanstvenog dana na Hudejbiji se dogodilo veliko čudo. Na Hudejbiji se nalazio bunar u kome nije bilo dovoljno vode za hiljadu i četiri stotine ljudi, koji samo kada bi se napili iz njega, ne bi ostala ni čaša. Ljudi se uplašiše žeđi, te se požališe Allahovom Poslaniku a.s. On dođe, sjede na otvor bunara i zatraži da mu donesu malo vode. Kada mu donesoše vodu, Poslanik a.s. izapra usta njome i zatim vodu iz usta prosu u bunar dok su ashabi sve to posmatrali. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka kad u bunaru naglo nadođe voda i poče se sve više puniti. Ljudi počeše pojiti deve i ovce a i sami piti, te puniti vodom posude i mješine koje su imali. Znamo da je njihov broj bio hiljadu i četiri stotine. Svi su bili dobri i od onih s kojima je Allah zadovoljan radi zakletve koju su dali, a i oni su Njime zadovoljni jer su se pokorili plemenitom Poslaniku a.s. i zakleli da će se žrtvovati za njihovu vjeru i za ono u šta poziva Muhammed s.a.v.s.

Ova mu'džiza je vjerovjesnički znak koji ukazuje na stepen koji je dostigao naš Poslanik, neka ga Allah dž.š. spasi i blagoslovi jer je on iskreni i istinski vjerovjesnik...

Poslušnost drveta Poslaniku a.s. 

Džabir bin Abdullah bin Amr El-Ensarijj je ashab kojeg muslimani veoma dobro poznaju. Bio je istinoljubiv i odan svojoj vjeri i Poslaniku s.a.v.s. Poslušajmo sada priču o mu'džizi koju nam prenosi Džabir bin Abdullah.[3] Šta misliš kakav događaj nam prenosi Džabir r.a.?

Kaže: «Putovali smo sa Allahovim Poslanikom sve dok nismo došli do jedne prostrane doline. Poslanik a.s. ode da obavi nuždu, a ja krenuh za njim noseći posudu ili mješinu sa vodom. Poslanik a.s. razgleda i ne nađe ništa iza čega bi se mogao zakloniti prilikom obavljanja nužde osim dva drveta koja su se nalazila na kraju doline. On s.a.v.s. dođe do njih, uze jedno drvo za grane i reče: 'Kreni sa mnom Allahovom dozvolom'. Drvo krenu za njim poslušno kao deva u čijem nosu se nalazi halka kako bi bila poslušna. On dođe do drugog drveta, uze za njegove grane i reče: 'Kreni za mnom Allahovom dozvolom’». I ono krenu za njim kao poslušna deva u čijem nosu se nalazi halka. Kada ih približi jedno drugom Poslanik a.s. ih sastavi i naredi im: 'Zaklonite me od ljudi Allahovom dozvolom’, i drveće ga zakloni».

Džabir dalje pripovijeda: «Počeo sam brzo trčati kako Poslanik a.s. ne bi osjetio moju blizinu i udaljio se. Sjeo sam razmišljajući o onome što sam vidio te sam nekoliko trenutaka

bio van sebe. Iznenada shvatih da se nalazim pred Poslanikom a.s., a ova dva drveta su se već vratila na svoje mjesto i svako od njih je stajalo gdje je i raslo».

Ovo je još jedna od mu'džiza Poslanika a.s. koja prelazi granice ljudskih sposobnosti, a koju je u stanju uraditi samo Vjerovjesnik a.s. Drvo se pokorilo naredbi Allahovog Poslanika s.a.v.s. Zar to nije neuobičajena stvar?

Panj je zaplakao za Poslanikom a.s. 

Poslanik a.s. je imao običaj da se popne na panj palminog stabla kada drži govor ashabima. Jednog dana došla mu je žena - ensarijka čiji je sin bio stolar i reče mu: «Allahov poslaniče! Moj sin je stolar, pa hoćeš li da mu naredim da ti napravi minber sa kojeg ćeš govoriti ljudima?»

On odgovori: «Hoću».

Momak mu napravi minber i kad dođe petak Poslanik a.s. se pope na novi minber kako bi održao hutbu ljudima. Tada začu kako panj plače poput djeteta.

Poslanik a.s. reče: «Ovaj panj plače jer se Allah dž.š neće više spominjati na njemu».

U Buharijinom «Sahihu» se prenosi druga predaja u kojoj stoji: «Panj palme zaplaka poput djeteta, a Poslanik a.s. mu priđe i pomilova ga kao što se miluje dijete koje plače kako bi ga umirio».

Poslanik a.s. reče: «Plače jer se više sa njega neće spominjati Allah dž.š».

Znači, plakanje panja koji je, ustvari, neživa tvar i koji nema dušu niti pameti je bilo iz ljubavi prema slušanju spominjanja Allaha dž.š. i radi rastanka sa voljenim Poslanikom koji je stojeći na njemu držao govore ljudima. Po svim mjerilima ovo je čudo koje je u suprotnosti sa onim što je svima poznato, a to je da se nežive tvari ne kreću, niti bilo šta osjećaju. U suštini, to su stvorenja koja slave i hvale Allaha dž.š. jer ne postoji ništa, a da ne slavi i ne veliča Allaha, ali njihovo slavljenje i veličanje mi ne čujemo. Ali, čuli su to vjerovjesnici kao mu'džizu i znak od Allaha za njihovu istinitost. Jer, ako je Poslanik a.s. došao sa mu'džizom poput ove koju nije u stanju uraditi niko drugi od ljudi to je onda jasan dokaz istinitosti i veličine njegovog poslanstva.

Drvo je nazvalo selam, a kamenje je slavilo Allaha u Poslanikovoj a.s. ruci 

Nakon Poslanikove smrti, hilafet je preuzeo Ebu Bekr, zatim Omer, a poslije Omera Osman - Zunnurejn, neka je Allah zadovoljan sa svima njima. Ovo je priča o mu'džizi koju prenosi hafiz Ebu Bekr El-Bejheki r.a. od Suvejda bin Jezida koji je rekao: «Čuo sam Ebu Zerra el-Gafariju kako kaže: 'Nakon što sam vidio jednu stvar, neću Osmana spominjati osim po dobru'. Pripovijedajući nam šta je to vidio on kaže: 'Bio sam čovjek koji je stalno bio uz Allahovog Poslanika a.s. Jednog dana ga vidjeh kako sam sjedi, te iskoristih to da dođem i sjednem kod njega. Utom dođe i Ebu Bekr, nazva selam i sjede s desne strane Poslanika a.s. Zatim dođe Omer, nazva selam i sjede s desne strane Ebu Bekra, a poslije njega dođe Osman, nazva selam i sjede s desne strane Omera. Ispred Poslanika a.s. se nalazilo sedam kamenčića i on ih uze u ruku, a oni počeše slaviti Allaha tako da sam čuo glas poput glasa palminog stabla. Poslanik a.s ih spusti na zamlju, a kamenčići ušutješe. On ih ponovo uze i stavi u ruku Ebu Bekra, a kamenčići ponovo počeše slaviti Allaha tako da sam čuo isti glas kao i malo prije. On ih spusti, a kamenčići ušutješe. Zatim ih ponovo uze i stavi u ruku Omera r.a. a kamenčići počeše slaviti Allaha istim onim glasom. On ih stavi na zemlju, a oni ušutješe. Kamenčići bijahu ponovo uzeti i stavljeni u ruku Osmana, te počeše slaviti Allaha, a ja začuh onaj isti glas. Osman ih spusti na zemlju, a kamenčići ušutješe. Poslanik a.s. reče: 'Vladavina ove trojice će biti na temeljima mog vjerovjesništva'»

Ovo je veličanstvena Poslanikova a.s. mu'džiza, a ogleda se u dvije stvari:

Prva - Da su kamenčići slavili Allaha u rukama pravednih halifa.

Druga - Da se hilafet u kojem su ljudi živjeli u miru, uistinu, ograničio na vrijeme Ebu Bekra, Omera bin El-Hattaba i vlasnika dva svjetla, Osmana bin Affana, poslije kojeg se pojavila smutnja.

Deva se jadala Poslaniku a.s. 

Ensarije su u Medini crpile vodu iz bunareva pomoću deva, pa poslušaj onda ovu priču koju prenosi Enes bin Malik, a u kojoj kaže: «Jedna porodica u Medini je imala devu s kojom su crpili vodu iz bunara. Ali, ta se deva odjednom uzjoguni i odbi im poslušnost u ovom poslu. Oni dođoše do Poslanika a.s. i rekoše: 'Imamo devu s kojom crpimo vodu iz bunara. Odjedanput se uzjogunila i postala nepokorna odbivši da i dalje obavlja ovaj posao tako da je usjeve i palme zadesila suša'. Poslanik a.s. reče svojim drugovima: 'Ustanite'. Oni se digoše i dođoše u bašču u kojoj se nalazila deva ili ograđeno mjesto gdje se odmaraju deve. Deva se nalazila na kraju te bašče i Poslanik a.s. krenu prema njoj. Ensarije povikaše: 'Ona je sada bijesna poput psa. Allahov Poslaniče, bojimo se da ti ne naudi'. On, s.a.v.s., reče: 'Neće mi se od nje ništa loše dogoditi'. (Ja je se ne bojim). Kada deva ugleda Poslanika a.s. krenu prema njemu i pade na sedždu pred Poslanikom a.s. On je uze za povodac i ona krenu na posao poslušna kao nikada prije. Drugovi Allahovog Poslanika a.s. mu rekoše: 'Mi smo preči da ti učinimo sedždu od ove životinje koja ni razuma nema'. On im reče: 'Nije dozvoljeno čovjeku da učini sedždu drugom čovjeku. Kada bi to bilo dozvoljeno naredio bih ženi da učini sedždu mužu radi veličine njegovog prava nad njom'». U Muslimovom Sahihu se prenosi druga priča u kojoj stoji da je Poslanik a.s. jednog dana ušao sa svojim drugovima u dvorište nekog ensarije i tamo zatekao bijesnu devu, krvavih očiju. Poslanik a.s. je pomilova po glavi, a deva se smiri. On, a.s., upita: «'Ko je vlasnik deve?’». Jedan mladić, ensarija dođe i reče: ’To je moja deva o Allahov Poslaniče’. Poslanik a.s. mu reče: 'Zar se ne bojiš Allaha dž.š. zbog ove životinje koju ti je podario? Deva se jada da je slabo hraniš i mnogo tjeraš da radi'». (Tjeraš je da radi i danju i noću bez prestanka). Ovo je bila mu'džiza Allahovog Poslanika a.s. i jedan od znakova koji svakog dana i u svako vrijeme potvrđuje da je njegovo poslanstvo sušta istina.

Stijena i velika pobjeda 

Berra bin Azib r.a. kaže: cKopali smo na dan Hendeka pa smo naišli na tvrd kamen kojem nismo mogli ništa, te smo se požalili Allahovom Poslaniku a.s. On dođe, uze krampu iz ruku Selmana El-Farisijja i reče: 'U ime Allaha!', a zatim udari stijenu i od nje otpade trećina. Prilikom udarca iz stijene izađe svjetlo koje obasja dva brda u Medini. Poslanik a.s. reče: 'Allah je Najveći! Darovani su mi ključevi Sama. Tako mi Allaha, ovog trenutka sa ovog mjesta vidim crvene dvorce u Samu'. On udari po drugi put i otcijepi drugu trećinu stijene iz koje sjevnu munja u pravcu Perzije i obasja dva brda, te Poslanik a.s. reče: 'Allah je Najveći... Darovani su mi ključevi Perzije. Tako mi Allaha, sa ovog mjesta vidim bijele dvorce u Medainu - to jest, Kisrine dvorce. Džibril me je obavijestio da će moj ummet to osvojiti pa, radujte se pobjedi'.

Poslanik a.s. udari i treći put i reče 'U ime Allaha'. Ostatak stijene se smrvi i iz nje izađe svjetlo u pravcu Jemena i obas­ja sve što se nalazilo između dva medinska brda tako da je izgledalo poput svjetiljke u mrkloj noći. On, a.s., reče: 'Allah je Najveći... Darovani su mi ključevi Jemena. Tako mi Allaha, sa ovog mjesta vidim kapije San'e'».

Darovani su mi ključevi Sama 

Poslanik a.s. je govorio o događajima koji će se zbiti mnogo godina nakon njegove smrti, a pošto je on bio Poslanik koji je došao pred Sudnji dan i kao pečat, njegove mu'džize su aktuelne u svakom vremenu. Šta se dogodilo nakon što je Poslanik a.s. izgovorio ove riječi? Odgovor na ovo pitanje saznat ćemo nakon što odredimo vrijeme u kojem su ove riječi o osvajanju Sama izgovorene. To se dogodilo pete godine po Hidžri u Medinu. U to vrijeme prevlast u svijetu su imale dvije države: Bizantija koja je vladala na zapadu i pod svojom vlašću imala zemlje Sama, i Perzija na istoku, koja je vladala u današnjem Iranu i dijelovima Iraka. Između njih se poveo rat velikih razmjera. Muslimani su priželjkivali da pobijede Bizantinci jer su Perzijanci bili pagani - obožavali su sunce, kipove, vatru i dr. Što se tiče Bizantinaca bili su sljedbenici Knjige i ispovijedali su kršćanstvo. Ali, dođoše vijesti suprotne onome što su muslimani priželjkivali. Perzijanci pobijediše Bizantince i to muslimane veoma ožalosti. Kur'an dođe sa mu'džizom i obveseli muslimane da će Bizantinci na kraju, ipak, pobijediti i ta vijest dođe upravo u vrijeme kada su Bizantinci poraženi.  Uzvišeni kaže:  «Elif-lam-mim. Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti». (Er-Rum, 1-3.)

Ko je u stanju tačno govoriti o rezultatima rata koji će se dogoditi tek nakon devet godina? Ko je mogao garantirati da se za ovih devet godina neće dogoditi primirje između Bizantinaca i Perzijanaca i da rata neće, uopće, biti i ko je mogao garantirati da će slijedeći put kada dođe do rata Bizantinci ponovo izgubiti? Historija nas uči da su dva puta izgubili rat, ali Allah dž.š. je taj koji poznaje budućnost. Nakon devet godina Bizantinci pobijediše svog najljućeg neprijatelja Perzijance koji su uz njih bili najjača sila na svijetu u to vrijeme. Allah dž.š. je taj koji je pomogao muslimane protiv Bizantijaca na dan bitke na Jermuku, uspjeli su osvojiti Sam i na taj način su se obistinile riječi Allahovog Poslanika a.s. koji je rekao: «Darovani su mi ključevi Sama».

Šta misliš, šta se dogodilo na Jermuku mnogo godina nakon smrti Poslanika s.a.v.s.?

Opremanje vojske na Šam 

Nakon što je okončan rat protiv odmetnika i Halid bin Velid krenuo sa Jemame u pohod na Irak godine 13. po Hidžri, Ebu Bekr Es-Siddik opremi vojsku koja krenu prema Šamu. On posla Amra bin El-'Asa na Palestinu, a Zejda bin Ebi Sufjana na Šam i naredi, također, Ubejdi bin El-Džerrahu i Šerhabilu bin Hasenu da se preko Tebuka upute u zemlje Šama.[4] Svaka od ove četiri vojske imala je po tri hiljade vojnika. Vojskovođe ove četiri vojske Ebu Bekr r.a. kasnije postavi namjesnicima u zemljama koje su osvojili. Amr bin El-'As postade namjesnik u Palestini, Jezid bin Ebi Sufjan u Damasku, Ebu Ubejde bin El-Džerrah u Homsu, a Šerhabil bin Hasen postade namjesnik u Jordanu. Vijest o ovome dođe do Herakla, vladara Bizantije i on pokuša da ove namjesnike pobijedi jednog po jednog, ali 'Amr r.a. prozrije njegov plan. Kada dođe u situaciju da se bori protiv devedeset hiljada bizantinskih vojnika 'Amr, a i ostali namjesnici, zatražiše pomoć od Ebu Bekra koji posla pismo Halidu bin Velidu i pritom izgovori svoje poznate riječi: «Tako mi Allaha, učinit ću da radi Halida bin Velida Bizantinci zaborave šejtanovo nagovaranje koji ih podstiče u borbu protiv nas».

U pismu, Ebu Bekr naredi Halidu bin Velidu: «Kreni i priključi se muslimanskoj vojsci na Jermuku«.

Halid odmah izvrši naređenje i žurno se uputi sa svojom vojskom prema Šamu kako bi stigao na vrijeme. Kada Halid stiže muslimani se veoma obradovaše i poveća im se moral i vjera u pobjedu.

Kada je Herakle čuo za Halidov dolazak sa vojskom naljuti se i reče onima oko sebe: «Zar vam nisam rekao da se ne upuštate u rat protiv njih jer niste u stanju da se borite protiv ovakvih kao što je on».

Kada to čuše Heraklove vojskovođe, ljutito mu odgovoriše: «Bori se i ne unosi pometnju među vojnike i samo radi svoju đužnost».

Sve je bilo spremno da boj počne. Heraklove vojskovođe mu rekoše: «Arapi su protiv tebe spremili ogromnu vojsku jer vjeruju da im je njihov vjerovjesnik Muhammed obećao sigurnu pobjedu protiv stanovnika Sama. Poveli su svoje sinove i žene kao znak vjere u riječi njihovog vjerovjesnika».

Allah dž.š. u njihova srca ubaci strah i oni među sobom "proširiše vijest da Halid ima sablju koja je spuštena sa neba, a koju mu je podario Allahov Poslanik a.s. Vjerovali su da, ukoliko se bori s tom sabljom protiv nekog naroda, sigurno mora pobijediti. Dvije skupine se spremiše za borbu. S jedne strane Bizantinci koji su bili u nedoumici, sumnji i strahu od onoga što su čuli, a s druge strane muslimani koji su bili sigurni i ubijeđeni u Allahovu pomoć jer su se sjećali riječi Allahovog poslanika a.s.: »Darovani su mi ključevi Sama». Broj bizantinske vojske dosegao je dvjesto četrdeset hiljada vojnika od kojih je osamdeset hiljada bilo okovano u lance kako ne bi mogli bježati kada bitka otpočne. Broj muslimana je u početku bio dvadeset sedam hiljada, a kada je Halid prispio sa pojačanjem brojali su otprilike trideset šest hiljada vojnika.

Halid stade među svojim vojnicima i povika im: «Ovo je samo jedan od Allahovih dana te je svima zabranjeno da se hvališu i ohole. Očistite svoj nijjet u borbi i ovim vašim djelom nastojte steći Allahovo zadovoljstvo. Jer, svima poslije ovog dana pripada ono što su zaradili».

Herakle posla jednog špijuna da izvidi kakvo je stanje u muslimanskoj vojsci. Kada se vrati špijun reče: «Oni su noću isposnici, a danju konjanici. Kada bi i sin njihovog kralja ukrao, odsjekli bi mu ruku, a kada bi učinio blud kamenovali bi ga. To je stoga što se istina i pravda među njima neizostavno sprovode».

Vojskovođa reče: «Ako istinu govoriš, grob u zemlji je bolji od susreta na njoj sa takvima kao što su oni. Volio bih kada bi mi Allah odredio tu sreću pa da ih i ne sretnem, da mene ne pomogne protiv njih niti da pomogne njih protiv mene».

Halid podijeli svoju vojsku na ešalone koji su se sastojali od velikog broja ljudi i konja kako bi se borio protiv Bizantinaca sa takvim skupinama koje će izgledati zastrašujuće poput talasa i kao da im nema kraja. Te ešalone Halid podijeli na tri skupine:

El-Kalb - Vođa ovog dijela vojske je bio Ebu Ubejde bin El-Džerrah i brojao je osamnaest ešalona, a svaki ešalon je imao svog zapovjednika.

El-Mejmene - Vođa ovih je bio Amr bin El-As, a bilo ih je jedanaest ešalona od kojih je svakim upravljao po jedan zapovjednik.

El-Mejsere - Zapovjednik nad Mejserom je bio Jezid bin Ebi Sufjan i brojao je devet ešalona i svaki je imao svog zapovjednika.

Halid naredi Mikdad bin Amru da prouči vojnicima suru Enfal jer se u njoj nalaze ajeti koji govore o džihadu. Hodajući između bojnih redova Mikdad poče učiti ovu suru dok su muslimani bili zbijeni u redove i slušali Allahove riječi sa velikom vjerom u njih. U bitki na Jermuku je učestvovalo hiljadu drugova Allahovog Poslanika a.s. od kojih je stotina učestvovala u bitki na Bedru.

Jezid bin Ebi Sufjan je hodao između ešalona vojske i govorio: «Allah... Allah... Vi ste zaštitnici Arapa i pomagači islama, a oni su zaštitnici Bizantinaca i pomagači mnogoboštva i nevjerstva. Allahu naš! Ovo je jedan od Tvojih dana. Allahu naš, pošalji pomoć Tvojim robovima«.

Dok je Halid raspoređivao vojsku začu jednog muslimana kako govori: «Kako su samo Bizantinci mnogobrojni, a muslimani malobrojni«.

Halid mu odmah reče: «Ne, nego su Bizantinci malobrojni, a muslimani mnogobrojni. Mnoštvo vojske je u pomoći koja im dolazi, a malobrojnost u poniženju i zabludi, a ne u malom broju vojnika».

Na ovaj način je Halid podizao duh borbe i džihada kod muslimana i punio srca bizantinskih neprijatelja strahom i uznemirenošću. Borba između muslimana i Bizantinaca otpoče, ljudi se sudariše, a konjanici počeše progoniti jedni druge. Tog trenutka iz Medine stiže glasnik. Kada ga upitaše kakve vijesti im donosi, on im odgovori da im donosi dobre vijesti i da im stiže pojačanje. Ali prava istina je bila da je glasnik došao sa viješću o smrti Ebu Bekra Es-Siddika r.a. koji je umro u ponedjeljak, 22. Džumade-I-Ahira 13. godine po Hidžri i naredbom da vodstvo nad muslimanskom vojskom preuzme Ebu Ubejde. Glasnik o tome obavijesti Halida i saopći mu vijest o Ebu Bekrovoj smrti, te mu kaza da o tome nije nikoga drugog obavijestio.

Halid mu reče: «Ispravno si postupio».

On zatim uze pismo i sakri ga od muslimana kako ih ne bi uznemirila vijest o Ebu Bekrovoj smrti. Bitka je bila strašna i potraja sve dok se Bizantinci ne dadoše u bijeg i Halid tako razbi njihove redove i pomiješa se sa njihovom konjicom da njihovi vojnici više nisu znali protiv koga da se bore. Mjesto na kojem se odvijala bitka je bilo pogodno za potjeru, a zatvoreno za bijeg. Neprijateljska konjica pobježe u pustinju i rasprši se po okolnim mjestima. Halid i njegovi vojnici su pokušavali da okončaju sa ostatkom bizantinske vojske koja se povukla i pobjegla u svoje rovove. Ali, Halid im ne dade priliku da se ponovo grupiraju, te ih napade u njihovim rovovima. Ikrime bin Ebi Džehl, sa još četiri stotine vojnika, među kojima je bio Darar bin El-Ezver se zakle na borbu do smrti. Oni krenuše u boj i većina njih biješe ubijena ili ranjena. Bitka bi okončana i muslimani pobijediše. Broj poginulih muslimana je bio tri hiljade, a među njima je bio i Ikrime bin Ebi Džehl. Sam je osvojen i ispuni se mu'džiza našeg časnog Vjerovjesnika a.s. koji je rekao: «Darovani su mi ključevi Sama». Muslimani ugledaše crvene dvorce kao što ih je vidio Poslanik a.s. kod stijene. Krenimo sada na osvajanje Perzije.

Ključevi Perzije 

Poslanik a.s. kaže: «AlIah je Najveći... Darovani su mi ključevi Perzije. Tako mi Allaha, sa ovog mjesta vidim bijele dvorce u Medainu, to jest, Kisrine dvorce. Džibril me je obavijestio da će moj ummet to osvojiti pa, radujte se pobjedi«. Hadis Allahovog Poslanika a.s.

Ove riječi Allahovog Poslanika a.s. su izgovorene pete, a ostvarile su se šesnaeste godine po Hidžri - šest godina nakon smrti Allahovog Poslanika a.s. i jedanaest godina nakon što su izgovorene. Ali, na koji način se dogodila ova mu'džiza koja se ogledala u ulasku muslimana u prijestolnicu najveće vojne sile tog doba kojoj je jedini dostojni rival bio Bizant koji je poražen u bitki na Jermuku u Samu. Riječ je o Medainu - prijestolnici Kisre, vladara Perzije. Niko nije pomislio da će muslimani preći tolike rijeke kako bi osvojili Medain. Ali, vjera muslimana u to je bila nepokolebljiva, jer je njihov Poslanik a.s. rekao: «Moj će ummet to osvojiti», i obradovao ih pobjedom rekavši: «pa radujte se pobjedi».

Pripreme za to su počele kada je Sa'd bin Ebi Vekkas osvojio grad Behrusir, u blizini Bagdada. Nakon što osvoji taj grad S'ad zatraži lađe kako bi njima prebacio svoje vojnike do Medaina, ali nije uspio jer su Perzijanci u Behrusiru bili uništili sve svoje lađe. S'ad bi prisiljen da ostane u Behrusiru dugo vremena. Neki perzijski nevjernici dođoše i predložiše mu kako da prebaci vojnike, ali S'ad odbi. On usni san u kojem vidje da su muslimanske jedinice uspjele prodrijeti u Medain i da su prešli preko rijeke. On odluči da pređe rijeku po svaku cijenu kako bi mu se ispunio san.

Sakupi vojsku, i nakon što se zahvali Allahu dž.š on im reče: «Vi ne možete ništa učiniti na vodi protiv svog neprijatelja. (Ne možete stid do njih dok oni stižu do vas kad god požele i napadaju vas svojim lađama). Iza vas nema ništa čega bi se trebali bojati tako da smatram da bi trebali da se borite protiv svog neprijatelja sa iskrenim nijjetom prije nego vas obuzme dunjaluk. Ja sam odlučio da po svaku cijenu pređem rijeku i prebacim vojsku tamo».

Oni mu rekoše: «Sta god radio i mi smo s tobom».

S'ad ih pozva na pokret i reče: «Ko će se dobrovoljno javiti da štiti obalu kako nas ne bi spriječili da se prebacimo?« Asim bin Amr, jedan od muslimanskih junaka se javi sa još šest stotina hrabrih vojnika i S'ad im postavi za zapovjednika Asima bin Amra. On krenu sa njima dok ne dođe na obalu rijeke Tigris.

S'ad tada reče: «Ko će krenuti sa mnom da štitimo drugu obalu rijeke od neprijatelja dok naša vojska bude prelazila?«

Odmah se javi šezdeset junaka i S'ad krenu sa njima prema obali rijeke, te im, osmjehujući se, reče: «Bojite li se?» A zatim im prouči slijedeći ajet: «Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom». (Ali 'Imran, 145.)

S'ad podbode svog konja i krenu prema rijeci a sa njim krenuše i njegova braća. Kada to vidješe Perzijanci poslaše protiv njih isti broj konjanika i ispriječiše im se na putu do Tigrisa.

Zatim krenuše na Asima koji se bio približio obali a Asim naredi svojim vojnicima: «Koplja, koplja! Spremite ih i udarite vašeg naprijatelja u oči».

Muslimani ih udariše po očima tako da su njihovi vojnici, ukoliko nisu bili ubijeni, bar bili slijepi. Konji se pod njima preplašiše i pobjegoše. Druga skupina muslimana od šezdeset vojnika se uspjela prebaciti na drugu obalu gdje su bili Perzijanci, a za njima krenu Asimov odred od šest stotina konjanika. Kada S'ad vidje da je Asim osigurao obalu od neprijateljskih napada dozvoli ostalom dijelu vojske da se počne prebacivati.

On im naredi: «Učite - Od Allaha pomoć tražimo i na Njega se oslanjamo. Dovoljan nam je Allah i divan li je On pomagač. Nema snage niti moći osim moći i snage Uzvišenog Allaha».

Velika muslimanska vojska krenu preko valova, voda se uzburka i zatalasa dok su ljudi išli preko nje na konjima na obraćajući pažnju ni na što i razgovarajući međusobno kao što razgovaraju kada putuju kopnom. Iza vojske se nalazio Sad bin Ebi Vekkas i Selman El-Farissijj.

Konji zaplivaše sa njima, a S'ad reče: «Dovoljan nam je Allah i divan li je On pomagač! Tako mi Allaha! Allah će pomoći svoga roba, uzdignut će njegovu vjeru i poraziti njegovog neprijatelja«.

Ovo su riječi koje je izgovorio Poslanik a.s. kada je u ovoj mu'džizi obradovao svoje ashabe da su mu darovani ključevi Perzije.

Dok je išao po vodi S'ad je govorio: «Allah će poraziti Svoga neprijatelja ukoliko u našoj vojsci ne bude grijeha koji nadvisuju naša dobra djela».

Selman El-Farisijj mu reče: «Tako mi Allaha! Muslimanima je potčinjena voda kao što im je potčinjeno kopno. Tako mi Onoga u čijim rukama je Selmanova duša oni će izaći iz vode u talasima kao što su i ušli u talasima».

Muslimani napuniše rijeku Tigris ljudstvom i konjima tako da se voda sa obale uopće nije vidjela. Zatim izađoše iz vode dok su konji, tresući svojim grivama, njiskali za pobjedu.

Kada to vidješe Perzijanci, ne osvrćući se, dadoše se u bijeg od muslimanske vojske koja ih poče progoniti sve dok ne stigoše do bijelog dvorca u Medainu koji je pripadao njihovom kralju. Tu se Perzijanci utvrdiše želeći da se bore. Muslimani im ponudiše da izaberu jedan od tri prijedloga:

Islam (1), ukoliko primite islam vama pripada ono što pripada i nama, danak (2), a ako i to odbijete ne preostaje ništa drugo do rat i borba (3).

Perzijanci rekoše: «Ni prvo ni zadnje nam ne treba. Prihvatamo drugi prijedlog, a to je plaćanje danka».

S'ad bin Ebi Vekkas osvoji Medain, prijestolnicu Kisre i Perzijanaca. On uđe u Kisrin divan i ugleda njegovu veličinu, prostirku i ukrase. Razgledajući sadržaj Kisrinog divana S'ad je učio: «I koliko ostaviše bašd i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih, i zadovoljstava koja su u radosti provodili! - tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili». (Ed-Duhan, 25-28.)

Tog jutra S'ad klanja, ne prekidajući osam rekata, u dvorcu. On kraljev divan pretvori u mesdžid i učini ga mjestom gdje će ljudi obavljati namaz. U njemu su se nalazili kipovi od gipsa koje muslimani nikada prije nisu vidjeli, te ih nisu dirali. Namaz se poče obavljati u Medainu, a S'ad odluči da se nastani u njemu. Prva džuma klanjana je u Medainu u mjesecu Saferu, 16. godine po Hidžri.

Ispuniše se riječi Allahovog Poslanika a.s. i ostvari se mu'džiza o kojoj je rekao: «Darovani su mi ključevi Perzije. Tako mi Allaha, sa ovog mjesta vidim bijele dvorce u Medainu, to jest, Kisrine dvorce».

Ova mu'džiza se dogodila jedanaest godina nakon što su izgovorene ove riječi Allahovog Poslanika a.s. A što se tiče San'e...

Darovani su mi ključevi Jemena 

Rekao je Allahov Poslanik a.s: «Allah je Najveći... Darovani su mi ključevi Jemena. Tako mi Allaha, sa ovog mjesta vidim kapije San'e».

Prilikom trećeg udarca Poslanik a.s. je vidio vrata San'e iz jarka u kome se nalazio u Medini. To se ispunilo 11. godine po Hidžri, šest godina nakon što je Poslanik a.s. izgovorio ove riječi. Način na koji se to dogodilo saznat ćemo na dan osvajanja San'e. San'a je bila prijestolnica Jemena. Njom je vladao čovjek po imenu Kajs bin Abd Jegus u vremenu kad su je okupirali Perzijanci. Prije pada pod persijsku vlast, Jemenom je vladao Bazan koji, kada je primio islam to su učinili i ostali stanovnici Jemena i Poslanik a.s. mu potvrdi namjesništvo sve do smrti. Kada umrije Poslanik a.s., on postavi za namjesnika svog sina Suhra i pozva Muaza bin Džebela da, premještajući se iz pokrajine u pokrajinu, podučava svijet propisima islama i svakoj pokrajini odredi zapovjednika. Neposredno prije smrti Allahovog Poslanika a.s. dogodilo se da se jedan čovjek iz plemena 'Anes iz Kahtana po imenu El-Esved El- 'Anesi, koji je bio vračar, proglasi vjerovjesnikom rekavši: «Ja sam vjerovjesnik». Njega počeše slijediti neka arapska plemena iz Jemena što ga u znatnoj mjeri ojača tako da on sa njima napade Nedžran koji se nalazi na Arabijskom poluotoku, te taj grad pade pod njegovu upravu. Još mu se priključi jedno pleme iz Kehlana po imenu Mezhadž što ga ekonomski ojača i proširi njegov utjecaj. On krenu na San'u i povede rat protiv Suhra, ubi ga i porazi nearape koji su bili u njoj. Zatim se oženi ženom Suhraa bin Bazana i naglo postade popularan među ljudima. U koje god bi mjesto dolazio ljudi su mu se iz, straha za sebe i svoju djecu, pokoravali. Namjesnici pokrajina obavijestiše Poslanika a.s. o zlodjelima koja El-Esved El-Anesi sprovodi među ljudima i on, s.a.v.s, posla poruku stanovnicima San'e u kojoj im naredi da se prihvate svoje vjere i da na bilo koji način povedu rat protiv El-Esveda El-Anesija kako bi se riješili njegovog zla. Narod se pokori Poslanikovoj a.s. naredbi, ali uvidješe da je to teško izvodivo, jer je El-Esved bio veoma jak i imao je mnogo vojske. U to vrijeme se proširi vijest kako je El-Esved promijenio svoj odnos prema vrhovnom zapovjedniku svoje vojske Kajsu bin Abd Jegusu, te kako je odlučio da ga ubije. Kajs se uspio spasiti na taj način što je uputio nekoliko laskavih riječi El-Esvedu rekavši mu: «Ti si veći od mene i cjenjeniji i ne mogu da pomislim o tebi nijednu ružnu misao». On mu oprosti i reče: «Primljeno ti je pokajanje». Muslimani u San'i iskoristiše novonastalu situaciju te pozvaše Kajsa kako bi zajednički skovali zavjeru protiv lažnog vjerovjesnika što on i prihvati. Zajedno odu do žene koju je El-Esved oženio nakon što joj je ubio muža Šuhraa bin Bazana.

Ona prihvati da im pomogne i reče im: «Tako mi Allaha! Ne postoji ništa što je Allah stvorio, a da mi je mrže od njega. On po Allahovom zakonu ne polaže pravo na mene i čini nasilje ljudima. Kada odlučite da ga ubijete samo me obavijestite».

Dođe naredba Poslanika a.s. stanovnicima San'e i Nedžrana da se ponovo dignu u rat protiv El-Esveda ali ih, kada se okupiše s namjerom da se bore, iznenadi vijest o njegovoj smrti koja se dogodila uz pomoć njegove žene. Kada svanu proširi se vijest o njegovoj smrti, a njegove pristaše se razbježaše i počeše lutati između San'e i Nedžrana. Kad vijest o tome stiže u Medinu, Poslanik a.s. je već bio umro. Iako je vrhovni komandant El-Esvedove vojske Kajs ibn Abd Jegus pomogao u njegovom ubistvu, on se odmetnu od islama i sakupi razbježalu El-Esvedovu vojsku s namjerom da se bori protiv muslimanskih poglavara. Ali, nije imao snage za to. On osvoji San'u i protjera sve strance koji su bili pristalice muslimana. Poglavari plemena iz oblasti Humejr mu se priključiše i on se utvrdi u San'i kao što se bio utvrdio i El-Esved El-Anesi. Ali stranci, zajedno sa plemenima koja su se i dalje držala islama na čelu sa Fejruzom, opkoliše San'u i protjeraše Kajsa. On pobježe sa svojom vojskom i kad stiže na mjesto gdje je ubijen El-Esved El-Anesi, presrete ga odred muslimanske vojske iz Medine na čelu sa Muhadžirom bin Umejjom koju je slijedila vojska Ikrime bin Ebi Džehla i Allah porazi odmetnike. Kajs i Amr bin Ma'd bijahu zarobljeni i muslimani ih sprovedoše u Medinu. Njih dvojica se pokajaše i Ebu Bekr im poštedi živote, te se vratiše svome narodu kao vjernici. Allah dž.š. podari muslimanima ključeve Jemena i ispuni se mu'džiza koju je predskazao Muhammed s.a.v.s.

Mu'džize sa hranom i pićem 

Vrč s mlijekom i Ebu Hurejre 

Ebu Hurejre je bio drug Allahovog Poslanika a.s. i pipadao je stanarima džamijske sofe. (Stanari džamijske sofe su siromasi koji nemaju imetka, porodice niti bilo koga). Ovu mu'džizu nam prenosi Ebu Hurejre, pa kaže: «Tako mi Allaha znao sam osjećati takvu glad da bih morao vezivati kamen za stomak radi bolova u želucu. Jednog dana sam sjedio na putu kuda prolaze ljudi i prođe Ebu Bekr, te ga ja upitah za jedan ajet iz Allahove Knjige, a nisam ga pitao osim radi toga ne bi li me pozvao kući i nahranio. Ali on to ne uradi. Zatim prođe Omer i ja ga upitah za ajet iz Allahove Knjige, a nisam ga pitao osim radi toga ne bi li me pozvao kući i nahranio, ali ni on to ne uradi. Zatim prođe Allahov Poslanik a.s. on spozna šta je na mom licu i u mojoj duši, te mi reče; 'O, Ebu Hurejre'. Odgovorio sam: 'Izvoli Allahov Poslanice'. On reče: 'Pođi za mnom’. Ja krenuh za njim i kad uđe ja zatražih izun i on mi dozvoli da uđem. Našao sam posudu s mlijekom, a Poslanik s.a.v.s. upita: 'Otkuda je ovo mlijeko?’» Odgovorili su mu: 'Poklonila ti je ta ili ta porodica'. Tada se Poslanik a.s. obrati Ebu Hurejri i reče: 'O, Ebu Hurejre'. Rekao sam: 'Izvoli Allahov Poslanice’. On reče: 'Idi stanarima džamijske sofe i pozovi ih'. (Stanari džamijske sofe su gosti islama: nemaju porodice, imetka, niti bilo koga. Kada bi došla hedija Allahovom Poslaniku a.s. pozvao bi ih, i on bi uzeo dio, a dio bi dao njima. Kada bi mu došla sadaka on bi je davao njima i ništa nije uzimao).

Ebu Hurejre kaže: «'To mi je teško palo jer sam se nadao da ću to sam popiti i dobiti snage za ostatak dana i noći'. Rekoh njima: 'Ja sam izaslanik Allahovog Poslanika a.s.'» (Ebu Hurejre je bio taj koji ih je posluživao kada bi došli. Bio je ubijeđen da će ovog mlijeka ostati vrlo malo ili nimalo. Glad je bila toliko svladala Ebu Herejru tako da se pobojao da ga neće dopasti mlijeka onoliko koliko će mu biti dovoljno jer će sa njim piti i ostali stanovnici sofe kojih je bilo veoma mnogo).

Ebu Hurejre dalje priča: «Nije mi preostalo ništa drugo osim da se pokorim Allahu i Njegovom Poslaniku a.s. Otišao sam i pozvao ih. Oni su došli i zatražili dozvolu da uđu, a Poslanik a.s. im dozvoli i oni posjedaše na svoja mjesta. Poslanik a.s. mi naredi: 'Uzmi posudu s mlijekom i daj im’. Pa sam uzeo posudu i davao je svakom čovjeku dok se ne napije. Zatim bi on meni vraćao posudu i tako je bilo sve dok nisam stigao do posljednjeg. Ja se okrenuh prema Poslaniku a.s. i pružih mu posudu, on je uze, a u njoj je bilo ostalo vrlo malo mlijeka«.

Poslanik a.s. podiže glavu, pogleda u Ebu Hurejru, osmjehnu se i reče: «O, Ebu Hurejre».

Ebu Hurejre se odazva: «Izvoli Allahov Poslaniče».

On, a.s. reče: «Ostali smo samo ja i ti».

Ebu Hurejre reče: «Istinu si rekao Allahov Poslaniče».

Rekao je: «Sjedi i pij!»

Ebu Hurejre sjede i poče piti i kad se napi podiže glavu, a Poslanik a.s. mu reče: «Pij!»

On nastavi dalje piti i kad god bi podigao glavu Poslanik a.s. bi mu govorio: «Pij!»

Tako mu je ponavljao dok Ebu Hurejre ne popi dovoljno mlijeka, a glad koja ga je mučila s jakim bolovima u stomaku presta.

Poslanik a.s. mu opet reče: «Pij!» a Ebu Hurejre odgovori: «Tako mi Onoga koji te je poslao sa Istinom, nema više gdje stati».

Poslanik a.s. reče: «Dodaj mi posudu».

Ebu Hurejre mu doda, a Poslanik a.s. ispi ostatak mlijeka.

Ovo je bila mu'džiza Allahovog Poslanika a.s. koja je dokaz njegovog poslanstva. Jer, mala posuda koja gotovo da nije mogla zasititi dječačića iz Poslanikove a.s. ruke je napojila čitavu skupinu gladnih ljudi. To je vjerovjesnička mu'džiza jer je on s.a.v.s. sačekao da se prvo napiju ostali, a zatim je on uzeo posudu.

Posuda sa maslom se iznova napunila 

Enes bin Malik je bio vjerni sluga Allahovog Poslanika a.s. a njegova majka, Ummu Sulejm, je bila sahabijka. Stanovala je blizu Poslanikove a.s. kuće, uzimala je hranu koju je on imao, a ako je ona imala hrane slala ju je Poslaniku a.s. Enes bin Malik nam prenosi priču[5] koja je pravo čudo, a koje je on vidio svojim očima. On kaže: «Moja majka je imala jednu ovcu koju je muzla i od njezinog mlijeka pravila maslo tako da je sakupila pun vrč.

Ona pozva svoju sluškinju i reče: 'Odnesi ovaj vrč Allahovom Poslaniku a.s. neka jede ono što se nalazi u njemu’.

Sluškinja donese vrč kod Poslanika a.s. i reče: 'Allahov Poslanice, Ummu Sulejm ti je poslala ovaj vrč pun masla'.

Poslanik a.s. reče: 'Ispraznite joj ovu posudu!'

Vrč bijaše odmah ispražnjen i vraćen sluškinji koja ga odnese u kuću Ummu Sulejme. Nje nije bilo kod kuće, te sluškinja objesi ovaj vrč o klin na zidu. Kada se Ummu Sulejm vrati kući zateče do vrha pun vrč iz kojeg je maslo počelo kapati na pod.

Ona reče sluškinji: 'Zar ti nisam naredila da ga odneseš Allahovom Poslaniku a.s.?'

Sluškinja reče: 'Uradila sam to, a ako mi ne vjeruješ idi i pitaj Allahovog Poslanika a.s.’

Ummu Sulejm se začudi na ove njezine riječi i krenu sa sluškinjom do AIlahovog Poslanika a.s. Kada dođe do njega ona reče: 'Allahov Poslaniče, ja sam po ovoj svojoj sluškinji poslala vrč sa maslom, pa je li ti ga ona donijela?'

Allahov Poslanik a.s. joj odgovori: 'Uradila je to i donijela je'.

Ummu Sulejm reče: 'Tako mi Onog koji te je sa Istinom i ispravnom vjerom poslao, vrč je opet pun masla čak se i prosipa iz njega».

Enes bin Malik, prenosilac ovog događaja, nam dalje pripovijeda: «Allahov Poslanik a.s. reče: 'O Ummu Sulejm! Zar se čudiš što te je Allah nahranio kao što si ti nahranila Njegovog vjerovjesnika? Jedi i hrani se njime'.

Ummu Sulejm se vrati kući i odvadi malo masla kako se ne bi prosipalo po zemlji, a s onim što je ostalo hranila se gotovo dva mjeseca».

Ovo je još jedna od Muhammedovih a.s. mu'džiza jer nikom drugom od ljudi se nije događalo da se posuda ponovo napuni maslom i da Allah da u njemu bereket kao što se događalo njemu, s.a.v.s.

Malo hrane je zasitilo mnogo ljudi 

Ebu Talha El-Ensarijj je bio jedan od najznačajnijih ashaba, čovjek koji je imao veliki značaj u islamu. Oženio je vjernicu koja je još prije njega primila islam i koja ga je pozvala da se oženi njome uz najskupocjeniji mehr samo kad bi ljudi mogli spoznati njegovu vrijednost. Kada je došao da je prosi još nije bio primio islam te mu ona reče: «Moj mehr je tvoj islam!» (Tvoje primanje islama). Ebu Talha primi islam i posta dobar musliman. On oženi Ummu Sulejm i lijepo se odnosio i živio s njom. Njih dvoje su sada živjeli u hladu istinske vjere u Medini. Enes bin Malik nam prenosi događaj koji je, uistinu, još jedno od vjerovjesničkih čuda.

Enes r.a. pripovijeda: «Ebu Talha reče Ummi Sulejmi: 'Čuo sam AIlahovog Poslanika a.s. kako, uslijed gladi i iznemoglosti, veoma tiho govori. Ima li kod tebe išta hrane?'

Ebu Talha je po glasu AIlahovog Poslanika a.s. shvatio da je on veoma gladan.

Ummu Sulejm reče: 'Ima'.

Ona zatim zamijesi hljeb od pšeničnog brašna i ispeče ga u peći. Zatim zamota hljeb u platno i posla ga po Enesu bin Maliku Allahovom Poslaniku a.s. koji se u to vrijeme nalazio u mesdžidu zajedno sa ostalim ljudima.

Kada se Enes pomoli Allahov Poslanik a.s. ga upita: 'Je li te poslao Ebu Talha?'

Enes r.a. mu odgovori: 'Da Allahov Poslaniče'.

Poslanik a.s. tada naredi ljudima da ustanu i zatim krenu sa njima do Ebu Talhine kuće.

Kada ih Ebu Talha ugleda reče: 'O Ummu Sulejm! Došao je Allahov Poslanik a.s. sa ljudima, a mi nemamo dovoljno hrane za sve njih'.

Ona reče: 'Allah i Njegov Poslanik a.s. najbolje znaju'. Kada Poslanik a.s. dođe reče: 'O, Ummu Sulejm, donesi to što imaš kod sebe'.

Ona donese hljeb, a Poslanik a.s. joj naredi da ga izmrvi. Ona ga izmrvi u jednu posudu i stavi u njega masla.

Poslanik a.s. tada prouči ono što je Allah htio da prouči a zatim reče: 'Pustite desetericu neka uđu’.

Deset ljudi uđe i počeše jesti sve dok se ne najedoše a zatim izađoše.

Poslanik a.s. zatim reče: 'Neka uđu slijedećih deset'.

Ponovo uđe deset ljudi, jedoše, a kad se zasitiše izađoše. Ponovo bi dozvoljeno deseterici da uđu i oni uđoše i najedoše se. Tako su se smjenjivali dok se svi ne najedoše, a bilo je sedamdeset ili osamdeset ljudi».

Zar ovo nije jedno od velikih čuda Allahovog Poslanika s.a.v.s. Jest, tako mi Gospodara moga to je, uistinu, velika mu'džiza. Svega malo hljeba bilo je dovoljno da se najede osamdeset ljudi i da odu potpuno siti. Ovo su bila čuda Muhammeda a.s. koja su dolazila jedno poslije drugog.

Obilje hrane 

Mnogobrojne su mu'džize Muhammeda a.s. sa hranom i pićem i događale su se desecima puta na različitim mjestima i povodima. Ebu Hurejre r.a. nam prenosi jednu od takvih mu'džiza koja se dogodila na Tebuku. Svi znamo da je pohod na Tebuk bio u vrijeme oskudice i nestašice. Poslanik a.s. je izašao sa ostalim muslimanima dok su vladale velike vrućine. Išli su neravnim putem, između brda i stijena, a Poslanik a.s. nije imao dovoljno jahaćih životinja koje bi nosile njegove vojnike. I pored Osmanovih r.a. priloga i pomoći koju su dali ostali časni i dobri muslimani, hrane i drugih potreba za dugo putovanje bilo je veoma malo.

Ebu Hurejre pripovijeda: «Bili smo sa Poslanikom u jednom od njegovih pohoda u kojem nesta hrane i ljudi zapadoše u oskudicu. Imali su jedino deve koje su jahali, te zatražiše dozvolu od Allahovog Poslanika a.s. da zakolju neke od njih. On im dozvoli jer je znao da su veoma dugo gladovali. Tome se suprotstavi Omer r.a. jer je znao da će to samo otežati situaciju, svjestan da je put težak i da je njihovo odredište daleko od Medine. Ako zakolju deve veoma teško će se vratiti, možda čak i nikako. Životi muslimana će biti u opasnosti ukoliko ovo rastojanje prevale pješice nakon što su se borili protiv nevjernika na Tebuku.

Omer r.a. dođe do Poslanika a.s. i reče mu: 'Allahov Poslanice, zar da kolju deve koje jašu i koje ih nose do njihovog neprijatelja?' (O ovoj stvari se mora dobro razmisliti). Omer tada dođe sa rješenjem problema.

On reče: 'Poslanice, naredi da se sakupi sva hrana koju imamo, a zatim zamoli Allaha da nam da u njoj bereket'.

Poslanik a.s. mu odgovori: 'Svakako, o Omere'.

On naredi da svi donesu ono hrane što imaju i kada to bi urađeno, Poslanik a.s. zamoli Allaha da im da u toj hrani bereket. Zatim naredi da se donesu posude koje napuniše hranom koje je sada bilo mnogo.

Allahov Poslanik a.s. reče: 'Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da sam ja Allahov rob i poslanik. Ko umre a bude čvrsto vjerovao u ove riječi ući će u Džennet'».

Ovo su bile mu'džize sa hranom koje su se događale jedna poslije druge našem Poslaniku a.s.

Ummu Ma'bedova ovca 

Nakon što mu je Allah dž.š. dozvolio, Poslanik a.s. učini Hidžru iz Mekke u Medinu. Tada Poslanik a.s. reče Ebu Bekru, u njegovoj kući: «Allah mi je dozvolio da izađem i učinim Hidžru».

Ebu Bekr upita: «Hoćemo li izaći zajedno?» Poslanik a.s. mu odgovori: «Da, izaći ćemo zajedno».

Poslanik a.s. sa Ebu Bekrom izađe na stražnja vrata kuće i njih dvojica stigoše do pećine Sevr. Ebu Bekr naredi svome sinu Abdullahu da prisluškuje šta ljudi govore o njima danju, a zatim da im noću dolazi sa vijestima. Ebu Bekr, također, naredi Amiru bin Fuhejri, koji je čuvao njegove ovce, da danju čuva ovce blizu njih, a da se noću tu odmara kako bi mogli piti ovčije mlijeko. Kada bi Abdullah ili njegova sestra Esma donijeli hranu, Amir bi sa svojim ovcama krenuo njihovim tragom i izbrisao ga kako niko ne bi krenuo njime i otkrio mjesto gdje se nalaze Poslanik a.s. i Ebu Bekr. Njih dvojica proboraviše tri dana u pećini Sevr dok su ih mnogobošd tražili svuda okolo. Kada prođoše tri dana i ljudi, izgubivši svaku nadu da će ih naći, prestaše sa traženjem, kod njih dođe Abdullah bin 'Urejkit, čovjek kojeg su unajmili da im bude vodič. On dovede dvije jahalice, a Ebu Bekr dovede onu koja je bila bolja do Poslanika a.s., i reče mu: «Uzjaši Allahov Poslaniče». Njih dvojica nastaviše mubarek put prema Medini. U putu prođoše pokraj šatora Ummi Ma'bed koja se zvala 'Atika bintu Halid iz plemena Huza'a. Poslanik a.s. i Ebu Bekr prođoše pokraj njezinog šatora, a ona je imala običaj da sjedi u šatoru i hrani i poji putnike. Poslanik a.s. zatraži od nje da im proda mesa i hurmi ali ne zatekoše ništa što bi mogla prodati. Poslanik a.s. i njegov drug su osjećali veliku glad i on s.a.v.s. razgleda oko šatora i ugleda u njegovoj blizini jednu ovcu, te upita: «Šta je sa ovom ovcom majko Ma'bedova?»

Ona odgovori: «To je ovca koja je izostala iza stada uslijed iznemoglosti i bolesti».

Poslanik a.s. je ponovo upita: «Ima li mlijeka u njezinom vimenu?»

Ona mu odgovori: «Ona je mršava i slaba i u njoj nema ni kapi mlijeka».

Poslanik a.s. je upita: «Dozvoljavaš li mi da je pomuzem?» Ona mu reče: «Draži si mi od oca i majke! Ako u njoj nađeš mlijeko slobodno je pomuzi».

Poslanik a.s. dozva ovcu, potra svojom mubarek rukom njezino vime, spomenu Allahovo ime, prouči dovu i vime ovce nabreknu od mlijeka. On zatim zatraži posudu iz koje će on i njegovi drugovi piti i napuni ih mlijekom. Svi se napiše, pa i Ummu Ma'bed i zasitiše se. Kada su se malo odmorili opet su pili. Zatim Poslanik a.s. ponovo napuni ovu posudu mlijekom i ostavi je kod Umi Ma'bed. Prije nego što je Poslanik a.s. napustio ovo mjesto, Ummu Ma'bed je primila islam.

Na ovaj način je slaba i mršava ovca postala čudom jer je napojila sve njih i još je lijeka ostalo nakon što ju je Poslanika a.s. potrao rukom po vimenu i zamolio svoga Gospodara. Kada joj se vratio muž, goneći gladno stado, ugleda kod nje mlijeko i začuđeno upita: «Odakle ti ovo majko Ma'bedova? Ovce su gladne i mršave i u kud nema mlijeka».

Ona mu odgovori: «Ne, tako mi Allaha. Ali pored naše kuće je prošao blagoslovljen čovjek i izgledao je tako i tako».

Čovjek joj reče: «Opiši mi ga, o Ummi Ma'bed». Ona mu ga opisa veoma precizno i slikovito.

Ebu Ma'bed reče: «Tako mi Allaha, to je čovjek koji se pojavio u plemenu Kurejš o kojem smo čuli vijesti iz Mekke».[6]

Ovo su bile mu'džize Allahovog Poslanika a.s. sa hranom i pićem.

Sidretu-l-Munteha 

«Uzvišeni kaže: 'Zatim se približio, pa nadnio - blizu koliko dva luka ili bliže - i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio, kod Sidretu-l-Muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo - pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara«. (En-Nedžm, 8-18.)

Sidra 

Sidra je veličanstveno i ogromno drvo koje se ne nalazi na Zemlji nego iznad sedmog neba. Veće je od bilo kojeg drveta koje si vidio na dunjaluku milione puta. To je stablo kod kojeg staje sve što se uzdiže sa Zemlje, ljudska djela i duše onih koji su umrli, a zatim se sa tog mjesta prima ili vraća. Kod njega se zaustavlja i sve što se spušta sa visina i od Sidre se preuzima dalje. Nakon što smo saznali šta je to Sidra i šta je sve Poslanik a.s. vidio na svom putovanju na sedmo nebo (Isra), Džibril a.s. se sa njim uzdigao iznad sedmog neba i došao sa njim do veličanstvenog čuda, Sidretu-l-Muntehaa. Prije nego je stigao do njega Poslanik a.s. je vidio lijepu i čistu rijeku pokraj koje su bili razapeti šatori ukrašeni biserima i draguljima, a iznad njih su letjele lijepe zelene ptice predivnog izgleda.

Poslanik a.s reče: «O Džibrile, ove ptice su zaista predivne».

Džibril a.s. mu odgovori: «O Muhammede, onaj koji će jesti ove ptice je još divniji od njih».

Džibril a.s. ga još upita: «Muhammede, znaš li koja je ovo rijeka?»

Poslanik a.s. odgovori: «Ne».

Džibril a.s. mu reče: «Ovo je rijeka Kevser koju ti je Allah podario».

Poslanik a.s. zatim ugleda drugu rijeku koja se zvala Rahmet (Milost), te se okupa u njoj i Allah dž.š. mu oprosti i prijašnje i potonje grijehe. Zatim bi uzdignut u Džennet i tu ugleda mnogo rijeka od lijepe i čiste vode, rijeke od mlijeka čiji se okus ne mijenja i rijeke od procijeđenog meda.

Poslanik a.s. reče: «Allah je pripremio Svojim dobrim robovima ono što oko nije vidjelo, niti je uho čulo i što nijedan čovjek ne može zamisliti».

Poslanik a.s. izađe iz Dženneta i susrete meleka koji ga ' poselami kao što su ga i ostali meleki selamili samo što je ovaj bio smrknut i nije mu se osmjehnuo kao ostali meleki. On, s.a.v.s. se začudi i upita: «Džibrile, ko je ovaj melek koji mi je rekao kao i ostali meleki, ali mi se nije osmjehnuo i nisam na njegovom licu vidio tragove radosti kao kod ostalih».

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo je Malik, melek koji se brine o džehennemskoj vatri... Da se osmjehnuo ikome prije tebe ili da će se osmjehnuti ikome poslije tebe, osmjehnuo bi se i tebi, ali on se nikada ne smije».

Poslanik a.s. reče: «Hoćeš li mu narediti da mi pokaže vatru ?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Svakako».

On dozva Malika i reče mu: «Pokaži Muhammedu vatru».

Malik podiže pokrivač koji je pokrivao vatru, ona buknu i plamen joj se diže u visinu, tako da Poslanik a.s. pomisli da će ona obuhvatiti sve do čega mu pogled dopire... Ona je rezultat Allahove srdžbe i kazne... Kada bi kamen ili gvožđe bili bačeni u nju, izgorjeli bi.

Poslanik a.s. reče: «Džibrile, naredi mu da je vrati na njezino mjesto«.

Džibril a.s. naredi Maliku da to učini. Malik reče vatri: «Povuci se i smanji se».

Vatra se vrati na mjesto odakle je izašla i pokrivač bi ponovo stavljen na nju.

Malik je poglavar meleka koji su zaduženi za vatru i kažnjavanje na Sudnjem danu. Njegovo ime je spomenuto u Kur'anu u riječima Uzvišenog: «Oni će dozivati: 'O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!' - a On će reći: 'Vi ćete tu vječno ostati!» (Ez-Zuhruf, 77.)

Poslanik a.s. osjeti neki ugodan miris, te upita Džibrila a.s.: «Kakav je ovo miris?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo je miris sobarice faraonove kćerke i njezine djece. Dok je bila na dunjaluku iz ruke joj je ispao češalj kojim je češljala kosu faraonove kćerke. Ona se sagela, dohvatila češalj i rekla: 'U ime Allaha'. Faraonova kćerka je upita: 'Ko je Allah? Je li to moj otac Faraon?' Sobarica odgovori: 'Ne... To je moj i tvoj Gospodar i Gospodar tvoga oca'. Faraonova kćerka je upita: 'Zar imaš nekog drugog gospodara mimo mog oca?' Sobarica reče: 'Da. Moj, tvoj i Gospodar tvoga oca je Allah dž.š.' Kada je to čuo Faraon, zovnu je i upita: 'Zar imaš Gospodara mimo mene?' Ona mu odgovori: 'Da. Moj i tvoj Gospodar je Allah dž.š.'. Kada je to čuo Faraon se naljuti i naredi da se zapali ogromna vatra i u nju pobaca njezinu djecu osim najmanjeg koje je bilo dojenče. Zatim joj naredi da se sama baci u vatru. Ona je malo oklijevala radi svog djeteta koje je još bilo dojenče, ali joj ono reče: 'Majko, baci se u vatru i nemoj oklijevati, jer si ti na Istini'. (Uđi u vatru i ne boj se). Sobarica se baci u vatru i izgori. Ovaj miris što si osjetio je njezin miris na Ahiretu».

Poslanik a.s. stiže do Sidretu-l-Muntehaa i veoma se iznenadi, jer tu vidje Džibrila a.s. u liku u kojem je stvoren. Također, vidje Sidru ispunjenu svjetlom Uzvišenog Stvoritelja, Allaha dž.š. koje je svojom ljepotom i čudnovatošću opijalo razum.

On je od Džibrila a.s. čuo nešto što ga iznenadi jer mu reče: «Muhammede, na ovom mjestu drug napušta druga, prijatelj prijatelja i voljeni voljenoga. Ovdje prestaje moje uspinjanje. Kada bi se pomjerio još koliko za širinu dlake bio bi na mjestu spaljen. Kreni ti do svog Voljenog i svoga Prijatelja. Svakome od nas je mjesto određeno«.

Poslanik a.s.  se poče uzdizati, okružen svjetlošću " Uzvišenog Allaha sve dok mu se nije približio veoma blizu, kao što kaže Allah dž.š. u Kur'anu: «Zatim se približio, pa nadnio - Blizu koliko dva luka ili bliže».

Kada se Poslanik a.s. toliko približio Allahu i započeo razgovor sa njim, Allah mu reče: «Zamoli...»

Muhammed a.s. reče: «Allahu, Ti si Ibrahima uzeo Sebi za prijatelja i razgovarao si sa Musaom. Podario si Davudu veliku vlast, potčinio si mu gvožđe i brda i podario si Sulejmanu ogromno kraljevstvo i potčinio mu džinne, ljude i šejtane. Potčinio si mu vjetrove i podario si mu vlast kakvu neće imati niko poslije njega. Podučio si Isa a.s. Tevratu i Indžilu i učinio si Svojom voljom da liječi slijepca i gubavca i da oživljava mrtve. Zaštitio si njega i njegovu majku od prokletog šejtana i nikako im nije mogao prići».

Allah dž.š. mu odgovori: «I tebe sam uzeo kao prijatelja i poslao sam te svim ljudima da obrađuješ i opomeneš. Rasprostranio sam tvoje grudi i breme tvoje s tebe skinuo koje je tvoja pleća tištilo... Učinio sam tvoj ummet najboljim ummetom koji se pojavio među ljudima i podario sam ti sedam ajeta koji se stalno ponavljaju. (Sedam ajeta koji se stalno ponavljaju je sura El-Fatiha). Podario sam ti rijeku Kevser i sedam stvari: islam, Hidžru, džihad, namaz, udjeljivanje milostinje, post mjeseca Ramazana, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, učinio sam te osvajačem i pečatom svih vjerovjesnika».

Poslanik a.s. bi govorio: «Moj Gospodar me odlikovao sa šest stvari: Podario mi je sposobnost da lijepo započnem i završim govor i jezgrovitost u govoru. Poslao me je svim ljudima da donesem radosnu vijest i da opomenem i ubacio je u srca mojih neprijatelja strah od mene na mjesec dana udaljenosti. Dozvolio mi je ratni plijen, a nije bio dozvoljen nikome prije mene i sva zemlja mi je učinjena čistom i mjestom gdje mogu obavljati molitvu».

Prilikom ovog veličanstvenog uspinjanja na nebo i posjete Sidretu-l-Muntehau, Allah dž.š. je propisao Muhammedu a.s. i njegovom ummetu pedeset namaza u jednom danu i noći... Kada Allah objavi svome robu ono što objavi, on se vrati i srete Musaa a.s. na šestom nebu i on ga upita: «Šta ti je naredio tvoj Gospodar, o Muhammede?»

Poslanik a.s. mu odgovori: «Naredio mi je da obavljam pedeset namaza u jednom danu i noći».

Musa a.s. reče: «Vrati se svome Gospodaru i moli Ga da ti olakša jer je i sinovima Israilovim to bilo teško».

Poslanik a.s. se vrati svome Gospodaru i zamoli Ga da olakša njegovom ummetu i Allah mu smanji deset namaza. (Smanji sa pedeset na četrdeset namaza).

Poslanik a.s. se vrati kod Musaa a.s. i on ga upita: «Koliko ti je sada naređeno?»

Poslanik a.s. mu odgovori: «Četrdeset namaza».

Musa a.s. mu reče: «Vrati se svome Gospodaru da olakša tvom ummetu jer je i sinovima Israilovim to bilo teško i zamorno«.

Poslanik a.s. se vrati kod Gospodara i zamoli Ga da olakša njegovom ummetu i On mu smanji za deset namaza. Zatim se Poslanik a.s. vrati kod Musaa a.s. i tako se Poslanik a.s. vraćao kod Gospodara sve dok broj namaza nije bio pet.

Musa a.s. mu reče: «Vrati se svome Gospodaru i moli Ga da olakša tvom ummetu jer je sinovima Israilovim i to bilo teško».

Poslanik a.s. mu odgovori: «Vraćao sam se kod Gospodara sve dok se nisam zastidio i više se ne mogu vraćati».

Poslanik a.s. se vraćao kod Gospodara pa mu je smanjio na trideset, dvadeset i deset namaza u jednom danu i noći. Kada se smanji na pet namaza Poslanik a.s. je rekao: «Stid me je da se više vraćam kod svoga Gospodara».

Tada on začu glas koji mu reče: «Uslijed toga što si se zadovoljio da broj namaza bude pet, nagrada za njih će biti kao da si obavio pedeset namaza, jer se svako dobro djelo deseterostruko nagrađuje».

Ovo veoma zadovolji Muhammeda a.s.

Povratak u Mekku 

Allahov Poslanik a.s. se vrati sa sedmog neba na zemaljsko nebo i pogleda ispod sebe, te ugleda plamen i dim i ču neke čudne glasove.

On, a.s., upita: «Ko su ovi o Džibrile?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo su šejtani koji zavode ljudska srca kako ne bi razmišljali o carstvima nebesa i Zemlje, a da nije toga vidjeli bi svakojaka čuda...»

Poslanik a.s. se tako spusti u Bejtu-l-Makdis i tu zateče vjerovjesnike koji su se bili okupili da klanjaju namaz. On im nazva selam, a oni mu uzvratiše. Sama činjenica da je Poslanik a.s. predvodio vjerovjesnike u namazu je dokaz počasti i odlikovanja nad ostalim vjerovjesnicima. Kada nastupi namasko vrijeme svi vjerovjesnici ustadoše da klanjaju. Tada dođe Džibril a.s. uze za ruku Allahovog poslanika a.s.i dade mu znak da ih predvodi u namazu. Većina učenjaka smatra da je to bio sabah-namaz. Nakon što je izašao iz Bejtu-l-Makdisa, Poslanik a.s. uzjaha Buraka i vrati se u Mekku, noću, dok su ljudi spavali. Kada sunce granu i obasja Mekku svojom svjetlošću, Poslanik a.s. obznani medu ljudima ono što mu se dogodilo. Prvi koji ga srete je bio Ebu Džehl koji se isticao medu ljudima po tome što je mnogo ismijavao Allahovog Poslanika a.s. Kada dođe do njega on ga podrugljivo upita: «Vidim te veoma zamišljenog. Da ti se nije dogodilo nešto novo?»

Poslanik a.s. mu odgovori: «Da».

Ebu Džehl upita: «A šta to?»

Poslanik a.s. mu odgovori: «Sinoć sam putovao«.

Ebu Džehl upita: «Gdje?»

Poslanik a.s. mu reče: «Do Bejtu-l-Makdisa (u Palestini)«.

Ebu Džehl iznenađen ovim riječima začuđeno zinu i reče: «A zatim si se u istoj noći ponovo vratio u Mekku?»

Pun pouzdanja i siguran u sebe Poslanik a.s. mu odgovori: «Da».

Ebu Džehl je često ismijavao Poslanikom a.s. govoreći: «Ovaj tvrdi za sebe da mu dolazi objava sa neba...» On i njegove pristalice su ponavljali ove riječi i nakon određenog

vremena su bili prestali sa tim. Ali, kada je Ebu Džehl čuo da je Poslanik a.s. putovao noću iz Mekke u Bejtu-l-Makdis i da se u istoj noći vratio u Mekku, uz znanje da je njima trebao cijeli mjesec da odu do Kudsa i mjesec da se vrate u Mekku, on pokuša da iskoristi ovo čudo u koje nije vjerovao, jer je bio od onih koji javno omalovažavaju i loše postupaju prema Muhammedu a.s., kako bi se ljudi od njega udaljavali. On među ljudima proširi vijest da on, s.a.v.s. govori za sebe ono što zdrav ljudski razum ne može nikako prihvatiti. Ebu Džehl pomisli da će sada biti u stanju dokazati da je Muhammed a.s. lažac jer tvrdi ono što njegov razum ne može prihvatiti. On poželi da sakupi narod, jer je pretpostavljao da će Poslanik a.s. poreći ono što je do malo prije tvrdio. Bojeći se da se to i ne dogodi upita Poslanika a.s. «Kada bih ja sakupio tvoj narod bi li i njima ispričao ono što i meni?»

Poslanik a.s. mu odgovori: «Da».

Ebu Džehl povika iz sveg glasa: «O skupino Ka'ba bin Luejja!»

Ljudi se okupiše oko njega, a on reče: «Ispričaj svome narodu ono što si ispričao i meni».

Poslanik a.s. reče: «Putovao sam ove noći».

Oni ga upitaše: «A gdje to?»

Poslanik a.s. im odgovori: «Do Bejtu-l-Makdisa».

Oni ga začuđeni upitaše: «A zatim si ponovo osvanuo među nama nakon tog putovanja?«

Poslanik a.s. odgovori: «Da».

Narod se zaprepasti, neki u čudu zapljeskaše, a neki staviše ruke na glavu. Oni se začudiše ovoj, po njima velikoj laži koju je izrekao Muhammed a.s. Oni ga utjeraše u laž, a jedan od njih, po imenu Mut'im bin 'Adij, reče: «Tako mi Allaha Muhammede, ono što si dosad govorio nekako se i moglo trpjeti, a danas si pretjerao i izrekao ono što nijedan razum ne može prihvatiti. Mi na devama putujemo do Bejtu-l-Makdisa mjesec i u povratku provedemo mjesec dana, a ti nam sada tvrdiš da si u jednoj noći prevalio sav taj put? Tako mi Lata i 'Uzata, ja ti ne vjerujem i nikada se to o čemu ti pričaš neće dogoditi».

Podrugljivo neki rekoše: «Šta si sve vidio u Bejtu-l-Makdisu kada si tamo stigao?»

Poslanik a.s. odgovori: «Sreo sam neke vjerovjesnike, među njima: Ibrahima, Musaa i Isaa, predvodio sam ih u namazu i razgovarao s njima».

Nevjernici utjerivaše u laž Poslanika a.s. i počeše ga ismijavati.

Oni rekoše: «Kada bi i Ebu Bekr čuo riječi svoga druga Muhammeda ne bi mu povjerovao, odrekao bi ga se i prestao ga podržavati i pomagati. Ako se on, uistinu, okrene od njega i prestane ga pomagati, njegov primjer će slijediti i mnogi muslimani. Tada će Muhammed i njegov utjecaj oslabiti».

Jedan od njih ode i poče tragati za Ebu Bekrom. Kada ga nađe u jednoj skupini Kurejšija čovjek mu reče: «Ebu Bekre, jesi li čuo šta tvoj drug tvrdi za sebe?»

Ebu Bekr ga upita: «Sta govori moj drug?» Čovjek reče: «Tvrdi da je noću otputovao do Bejtu-l-Makdisa i da je zatim ponovo osvanuo među nama«.

Ebu Bekr upita: «Je li to on, uistinu, rekao?»

Čovjek odgovori: «Da, tako mi Lata i Uzata on je to, uistinu, rekao».

Ebu Bekr reče: «Tako mi AIlaha, ako je on to, uistinu, rekao onda se tako i dogodilo«.

Iznenađen i zaprepašten čovjek upita: «Vjeruješ mu da je putovao u jednoj noći do Bejtu-l-Makdisa i da se prije svanuća vratio u Mekku?»

Ebu Bekr mu odgovori: «Da, ja mu vjerujem kada bi rekao i ono što je još čudnije od toga. Vjerujem da mu objava dolazi u jednom trenu dana ili noa. Zar da mu ne vjerujem u onom što je manje čudnije od toga?»

Ebu Bekr, čovjek i još neki ljudi koji su bili tu sa njima ustadoše i krenuše prema mjestu gdje je sjedio Poslanik a.s. i pripovijedao o svom putovanju. Kada su stigli začuše Mut'ima bin 'Adijja kako govori: «Muhammede, ako si zbilja putovao do Bejtu-l-Makdisa, boravio i klanjao u njemu, mora onda da si ga vidio i zapamtio njegove specifičnosti: njegova vrata, zidove i si. Opisi nam onda Bejtu-l-Makdis». On još doda: «Svi mi znamo da ti prije ove noći nisi putovao do Bejtu-l-Makdisa, pa ako ga sada opišeš to će biti nepobitan dokaz da si ga sinoć posjetio!«

Poslanik a.s. se veoma zbuni i shvati kako nije obraćao pažnju na takve detalje. On prije ove noći nije bio u Bejtu-l-Makdisu, a i kada je sinoć putovao bio je zauzet razmišljanjem o blagodatima koje mu je Allah podario, o imanu i velikim čudesima koje je vidio. Nije ga mnogo zanimao izgled zidova, prozora, vrata i drugih sporednih stvari. Kako da obraća pažnju na okruženje kada je sa njime Burak, koji je Mu'džiza i veliko čudo. Sa njim je još bio i Džibril a.s., izaslanik Gospodara svjetova. Trenutak u kojem se tamo našao nije dozvoljavao razgledanje obližnjih građevina i sličnih pojava. Vidio je znakove svoga Gospodara koje mu je On omogućio da ih vidi i to je okupiralo svu njegovu pažnju. On se sa sedmog neba vratio na zemaljsko nebo, a sa njega se spustio u Bejtu-l-Makdis. Sva ova velika čuda koja je vidio spriječila su ga da se osvrće na bilo koju stvar mimo toga. Još teže od toga je bila činjenica da je Poslanik a.s. ušao u Bejtu-l-Makdis i izašao iz njega noću. On za trenutak zašutje, a Mut'im i njegove pristalice pomisliše da je on sada uhvaćen u zamku i da nije u stanju da im odgovori. Kada to vidješe, nevjernici su bili spremni da počnu sa izrugivanjem i utjerivanjem u laž Poslanika a.s. Ebu Bekr, koji je već mnogo puta boravio u Bejtu-l-Makdisu nije nimalo sumnjao u istinitost riječi Poslanika a.s. On je čvrsto vjerovao da je Poslanik a.s. uistinu te noći posjetio Bejtu-l-Makdis i tu nije bilo mjesta za polemiku. Kada Ebu Bekr primijeti da Poslanik a.s. još ne odgovara i da su nevjernici počeli dizati glasove, ismijavajući se i utjerujući u laž Poslanika a.s., on mu se obrati riječima: «Allahov Poslanice, opiši ga meni jer sam ja putovao i boravio u njemu mnogo puta». Ebu Bekr je želio da zaustavi njihovo ismijavanje sa Poslanikom a.s. i da dođe do nepobitnih odgovora koji će potvrditi njegovu iskrenost. Tada se dogodi čudo. Allah je želio da pomogne Svoga Poslanika a.s., te podiže Bejtu-l-Makdis i učini da ga Poslanik a.s. vidi. Pred njim je Bejtu-l-Makdis sada bio jasan i vidljiv.

On reče: «Vrata mu se nalaze na tom i tom mjestu».

Obradovan ovim riječima i tačnom Poslanikovom a.s. opisu Ebu Bekr povika: «Istinu si rekao Allahov Poslanice. Svjedočim da si ti Allahov Poslanik».

Poslanik a.s. nastavi i reče: «Druga vrata mu se nalaze na tom i tom mjestu».

Pun oduševljenja i sreće Ebu Bekr povika: «Istinu si rekao Allahov Poslaniče. Svjedočim da si ti Allahov Poslanik».

Ebu Bekr je ove riječi ponavljao poslije svakog Poslanikovog a.s. opisa. Tog dana, radi ovih riječi, Ebu Bekr je prozvan «Es-Siddik» (Istinoljubivi) neka je Allah zadovoljan njime.

Ebu Džehl i ostali nevjernici zanijemiše i shvatiše da nikada neće uspjeti poraziti Allahovog Poslanika a.s. Ali, i pored toga oni se vratiše svojoj stranputici i poricanju. Jedan od njih reče: «O narode, zar vam nije rekao Velid ibn Mugire da je ono što smo danas čuli od Muhammeda samo očita čarolija (sihr)». Želeći da skrene tok razgovora u drugom pravcu, žurno povika: «Muhammede, mi imamo trgovačku karavanu koja je otputovala u zemlje Sama. Pa, ako si, uistinu, noćas putovao u Bejtu-l-Makdis, možeš li nas onda obavijestiti na kojem djelu puta se karavana nalazi? Opisao si nam Bejtu-l-Makdis, možda znaš i mjesto gdje se nalazi naša karavana i koliko je udaljena od Mekke?»

Poslanik a.s. ih obavijesti da je prošao pored te karavane, " u toj i toj dolini, dok je išao prema Samu. Ljudi su se prepali Burakovog izgleda i njegove ljepote, jer je on, dok se kretao ispuštao zastrašujući glas. Ljudi su se prepali, a njihove deve se razbježale na sve strane. Jedna deva je uspjela pobjeći i Poslanik a.s. ih je obavijestio o mjestu gdje se ona nalazila. Kada se karavana vratila u Mekku nevjernici su joj ispričali riječi Allahovog poslanika a.s. Ljudi iz karavane to potvrdiše i obavijestiše ih da im se to, uistinu, dogodilo.

Još jedan čovjek reče: «Mi imamo i drugu karavanu koja je krenula prema Samu. Obavjesti nas na kojem mjestu se ona nalazi».

Poslanik a.s. reče: «Prošao sam pored tih deva dok sam prolazio pored tog i tog mjesta. U karavani se nalazila deva na kojoj su bila dva biljega - jedan crn, a jedan bijel. Kada sam na Buraku proletio iznad njih deva je pobjegla, (deva se, kada je osjetila blizinu Buraka preplašila i uznemirila), a zatim se strmoglavila niz stijenu i polomila se».

Kada su se vratili u Mekku ljudi su potvrdili istinitost Poslanikovih a.s. riječi.

I povrh toga nevjernici rekoše: «To je samo čarolija».

Jedan nevjernik ponovo upita: «Mi imamo još jednu karavanu pa nas obavijesti gdje se ona sada nalazi i kada treba da se vrati u Mekku».

Poslanik a.s. reče: «Ta karavana će vam se vratiti tog i tog dana, a predvodit će je smeđa deva na kojoj će biti prekrivač od crvene vune i dva biljega».

Kada je došao određeni dan u kome je trebala da pristigne karavana, Kurejšije su izašle kako bi vidjeli hoće li se obistiniti riječi Poslanika a.s.

Dan je bio na izmaku i suncu je preostalo još samo malo pa da zađe, kad jedan nevjernik podrugljivo uzviknu: «Evo, dan je na izmaku, a karavane još nema, niti dolazi... Danas je propala Muhammedova čarolija«.

Čovjek gotovo da nije ni izustio posljednju riječ kad jedan od prisutnih muslimana povika: «Allah je Najveći... Pojavila se prethodnica karavane».

Karavana pristiže, a na njenom čelu je bila smeđa deva na kojoj je bio prekrivač od crvene vune i dva biljega kao što ju je i opisao Poslanik a.s.

Ali, nakon svih ovih čuda nevjernici i pleme Kurejš ostadoše u svojoj zabludi, izrugivanju i poricanju. U našim umovima zauvijek će ostati mu'džize Allahovog Poslanika a.s. i nikada ih nećemo zaboraviti.

Čudesni Burak 

«Uzvišeni kaže: 'Slavljen neka je onaj koji je svoga roba noću, iz Mesdžidu-l-Harama do Mesdžidu-l-Aksa premjestio, čiju smo okolinu blagoslovili, kako bi mu neka naša znamenja pokazali. Zaista On sve čuje i vidi». (El-Isra, 1.)

Poslanik a.s. je bio u početku svoga misionarstva i nije prošlo mnogo vremena, a njegov ga Gospodar pomože mu'džizama koje su kod mekanskih nevjernika izazvale nevjericu i čuđenje. Te mu'džize su imale jasan utjecaj i na one koji su vjerovali i na one koji su bili nevjernici. Mu'džiza o kojoj sada govorimo je Isra i Mi'radž. Jedno od čuda koje je Poslanik a.s. vidio na tom putovanju je i Burak. Prije nego započnemo priču o Buraku zapitajmo se o Isra i Mi'radžu.

Šta je Isra? A šta Mi'radž?

Isra je Poslanikovo a.s. putovanje iz Mekke do Bejtu-l-Makdisa a zatim povratak u Mekku u istoj toj noći. Inače, za ovako dugo putovanje ljudima je u to vrijeme trebalo šezdeset dana.

Mi'radž je Poslanikovo a.s. uzdizanje iz Bejtu-l-Makdisa do visokih nebesa a sa njih do Sidretu-l-Munteha'a gdje mu je Allah objavio ono što je objavio, a zatim se u istoj toj noći u kojoj se dogodio Isra spustio u Bejtu-l-Makdis. O Isra i Mi'radžu se pripovijedaju čudesne priče i zadivljujući prizori. Dok je Poslanik a.s. jedne noći spavao u blizini Ka'be došao mu je Džibril a.s. sa prelijepom bijelom životinjom koja je bila veća od magarca, a manja od konja. Bio je to čudesni Burak. Burak je bio jahalica koju su jahali vjerovjesnici i prije Allahovog Poslanika a.s. Kada Poslanik a.s. htjede da ga uzjaše, Burak se tržnu i pobježe.

Džibril a.s. uzviknu: «Smiri se, o Buraku, jer tako mi Allaha nikada te prije njega (Allahovog Poslanika) nije jahao neko plemenitiji i časniji».

Burak se zastidje, smiri svoju plahovitost i umiri se na svom mjestu. Poslanik a.s. uzjaha Buraka koji ga ponese nevjerovatnom brzinom i hitrošću. U tom putovanju nije bilo straha niti uznemiravanja. Poslanik a.s. se osjećao udobno i sigurno kao da se nalazi na mirnoj i predivnoj postelji. Spominje se da je brzina bila nevjerovatna i da je Burak za sobom ostavljao, prilikom svakog koraka, trag koji se vidio dokle je pogled mogao doprijeti. Visina kojom su se kretali uvijek je bila ista, niti su se uzdizali, niti spuštali. Kada bi naišli na kakvo uzvišenje Burakove prednje noge bi se smanjile, a zadnje bi se produžile. Ukoliko bi prelazili preko kakve strme doline, prednje noge bi se produžile, a zadnje smanjile! Ovako je izgledalo ovo neobično putovanje kome je teško naći slično. Džibril a.s. je letio na svojim krilima pokraj Buraka kao vjerni drug i pratilac Poslanikov a.s. Njihovo odredište je bilo Mesdžidu-l-Aksa čiju je okolinu Allah učinio blagoslovljenom.

Prizori na putu 

Na ovom putovanju bilo je mnogo različitih prizora. Poslanik a.s. srete lijepu ženu koja je bila nagizdana svakojakim ukrasima.

Ona ga dozva: «Muhammede, sačekaj da te nešto upitam«, ali se Poslanik a.s. i ne obazrije na nju.

On krenu dalje dokle je Allah htio da ode i Džibril a.s. ga upita: «Jesi li čuo šta na ovom svom putu?»

Poslanik a.s. mu odgovori: «Dok sam putovao naišao sam na ženu koja je otkrila ruke, a na njoj su bile svakojake vrste ukrasa koje je Allah stvorio. Ona mi reče: 'Muhammede, sačekaj da te nešto upitam', a ja joj nisam ni odgovorio, niti zastao kod nje».

Džibril a.s. mu objasni: «Bio je to dunjaluk (Ovaj svijet). Da si joj se odazvao ili zastao kod nje, tvoj bi ummet dao prednost dunjaluku nad Ahiretom (Onim svijetom). A onaj koji te dozivao pored puta je bio Iblis».

Džibril a.s. tada donese dvije posude. U jednoj se nalazilo vino, a u drugoj mlijeko. On mu reče: «Izaberi koju posudu želiš».

Poslanik a.s. izabra posudu sa mlijekom i ispi je, a odbi da uzme vino. U to vrijeme vino još nije bilo zabranjeno u islamu.

Kada Poslanik a.s. izabra mlijeko Džibril a.s. mu reče: «Upućen si na ono što je prirodno i ispravno. Da si popio vino zalutao bi, a i tvoj ummet bi pao u zabludu«.

Allahov Poslanik a.s. reče: «Allah je Najveći, Allah je Najveći».

Džibril a.s. je ovim želio ukazati na to da je vino prvobitno bilo sok, ugodan, čist i koristan za tijelo, a zatim se taj sok pretvorio iz ovog ugodnog i korisnog stanja u svojoj boji, okusu i mirisu u vino koje uništava ljudski razum, razara tijelo, slabi volju i kvari zdravlje, a najgore od svega toga je to što ubacuje neprijateljstvo i mržnju među ljude. Da je Poslanik a.s. popio vino, bio bi to znak da je prihvatio kao dobru stvar ono što je štetno i odvratno, a odbacio ono što je dobro i korisno. Pretpostavio bi odvratnu ugodnoj stvari, a to odbacuje položaj Poslanika a.s., cilj njegovog misionarstva i plemenita ćud. On ne teži onome što je odvratno, nego poziva onome što je ugodno i čisto. Radi toga je Poslanik a.s. i ostao čvrst na osnovama onoga što je dobro i korisno... Mlijeko koje je izabrao Poslanik a.s. je ugodno piće čija se boja ne mijenja i ne postaje odvratno piće koje uništava razum kao vino. Mlijeko je korisno za zdravlje i tijelo i Poslanik a.s. je, kada ga je popio, dao prednost onome što je dobro nad onim što je štetno. Ovo je Allahov zakon na kojem je On stvorio stvorenja. To su zakoni koji će važiti dok postoje ljudi jer se u njima krije korist za sve njih.

Uslijed toga mu je Džibril a.s. rekao: «Upućen si na ono što je prirodno i ispravno».

Ono što je Poslanik a.s. tada uradio kada je izabrao i popio mlijeko je njegov pravac, lahko shvatljiv za ljude, i koji odgovara Allahovom zakonu u stvaranju Njegovih robova koji danas žive na temeljima onoga što su naslijedili od prijašnjih generacija. Poslanik a.s. se spusti u Bejtu-l-Makdis, priveza Buraka za halku na vratima Mesdžida i klanja sa ostalim vjerovjesnicima, predvodeći ih u namazu.

Prizori sa Mi'radža

Prvi prizor 

Poslaniku a.s. bijahu pripremljene prelijepe stepenice kojima slične nije vidjelo nijedno stvorenje. On i Džibril a.s. se uzdigoše uz ove stepenice dok ne stigoše do prvog zemaljskog neba. Džibril a.s. zatraži od meleka ovog neba da im otvore nebeska vrata. Glasnik povika: «Ko si ti!?»

On odgovori: «Ja sam, Džibril».

Glasnik ponovo upita: «A ko je to sa tobom?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Sa mnom je Muhammed».

Melek upita: «Zar je već poslan?»

Džibril a.s. odgovori: «Da».

Vrata prvog, zemaljskog neba se otvoriše. Poslanik a.s. pogleda i vidje savršeno stvorenog muškarca. S njegove desne i lijeve strane su bile duše njegovih potomaka.

Kada pogleda prema onima koji su sa njegove desne strane osmjehne se i kaže: «Dobre duše, uvedite ih u 'Ilijjun».

Vrata bijahu otvorena i otuda zapahnu ugodan miris, a te duše bijahu uvedene na to mjesto.

Kada pogleda na lijevu stranu ražalosti se, pogne glavu i kaže: «Loše duše, uvedite ih u Sidždžin».

Vrata se otvoriše, a otuda zapahnu smrad, a oni bijahu uvedeni u to mjesto.

Poslanik a.s. upita: «Ko je ovaj savršeno stvoreni čovjek? Ko su ove skupine duša i kakva su ovo dvoja vrata?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Savršeno stvoreni muškarac je tvoj otac Adem, ove skupine duša sa njegove lijeve i desne strane su duše njegovih potomaka. Oni sa njegove desne strane su stanovnici Dženneta, a oni sa lijeve strane su stanovnici vatre. Kada pogleda u džennetlije nasmije se a kada pogleda u džehennemlije ražalosti se i smrkne. Što se tiče vrata, ona koja su sa desne strane su vrata Dženneta, a vrata sa lijeve strane su vrata Džehennema».

Adem a.s. izrazi dobrodošlicu Muhammedu a.s. i reče mu: «Dobrodošao dobri sin i dobri Vjerovjesnik».

Poslanik a.s. uzvrati još ljepšim pozdravom i krenu prema slijedećem prizoru na Mi'radžu. Svaki od njih je lekcija svim ljudima iz veličanstvene poslaničke misije i uzvišene moći.

Drugi prizor 

Poslanik a.s. pogleda i vidje mnogo trpeza na kojima se nalazila gomila ukusnog, pečenog mesa, ali kome se niko nije primicao. Na drugim trpezama je vidio loše meso, ružnog mirisa, a oko njega se nakupilo mnogo svijeta koji se nadmetao ko će više pojesti, ostavljajući ono što je dobro.

Poslani k a.s. upita: «Džibrile, ko su ovi ljudi?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo su ljudi iz tvog ummeta koji su ostavljali lijepi halal (dozvoljeno) i nisu ga jeli, a jeli su ono što je pokvareno, haram (zabranjeno)».

Treći prizor 

Poslanik a.s. krenu dalje i ugleda ljude čija su usta bila poput devinih gubica. Kod njih bi dolazili drugi koji bi im otvarali usta i ubacivali u njih komade pokvarenog mesa. Onda bi se oni utjecali Allahu od toga jer je to meso u njihovim želucima postajalo vatra. Niko im ne bi pružao pomoć sve dok im to ne bi izašlo na donji dio tijela.

Poslanik a.s. upita: «Džibrile, ko su ovi ljudi?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo su oni koji su nasilno i nepravedno jeli imetak siročadi. Oni svoje stomake pune vatrom i u vatri će gorjeti».

Poslanik a.s. krenu prema slijedećem prizoru.

Četvrti prizor 

Poslanik a.s. ugleda put koji je vodio u vatru i kojim je prolazila faraonova porodica i ujutro i navečer pržila se u vatri. Na tom putu bi nailazili na narod čiji su stomaci bili veliki poput kuća.

Kad god bi ustali ponovo bi padali i govorili: «Allahu, odgodi Sudnji dan! Allahu, učini da Sudnji dan nikako ne nastupi». Njih bi nogama gazila faraonova porodica.

Poslanik a.s. upita: «Džibrile, ko su ovi ljudi?»

Džibril a.s. odgovori: «To su oni iz tvog ummeta koji su poslovali sa kamatom: 'Neće ustati na Sudnjem danu osim kao oni koje je šejtan svojim dodirom izbezumio'«. (El-Bekare, 275.)

Peti prizor 

Poslanik a.s. krenu dalje i ugleda narod kako siječe komade mesa sa svojih bokova, a zatim svakom od njih biva naređeno: «Jedi to meso kao što si jeo meso svog umrlog brata».

On, s.a.v.s., upita: «Džibrile, ko su ovi ljudi?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo su oni iz tvog ummeta koji su ogovarali ljude. Onaj što to radi kao da jede meso svog umrlog brata».

Šesti prizor 

On nastavi put i srete ljude kojima su glave razbijane ogromnim stijenama. Kad god bi bile razmrskane, glave bi se vraćale u svoje prvobitno stanje i uvjek bi iznova bile udarane.

Poslanik a.s. upita: «Džibrile, ko su ovi ljudi?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo su oni iz tvog ummeta kojima je bilo teško da se podignu kako bi klanjali propisane (farz) namaze».

Sedmi prizor 

Poslanik a.s. prođe pored ljudi koji su pokrivali svoja stidna mjesta dronjcima i pritom rikali poput deva. Jeli su trnje, plodove drveta Zekkum, džehennemske obroke i kamenje.

Poslanik a.s. upita: «Džibrile, ko su ovi ljudi?»

Džibril a.s. mu odgovori: «To su oni koji nisu ispunjavali svoje obaveze po pitanju davanja zekata. Allah dž.š. im s ovim nikakvu nepravdu nije nanio jer Allah ne čini nepravdu Svojim robovima«.

Osmi prizor 

Poslanik a.s. sada naiđe na čovjeka koji je sakupio ogroman tovar koji ne može nositi, ali uprkos tome, on još dodaje na svoj teški tovar.

Poslanik a.s. upita: «Ko je ovaj čovjek?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo je čovjek iz tvog ummeta kome su ljudi povjerili svoje poslove ali on nije u stanju da ih istinski ispuni. Ali i povrh toga on se prihvaća još novih dužnosti i obaveza, a islam poziva tome da se izbjegavaju obaveze koje se ne mogu dostojno ispuniti«.

Deveti prizor 

Kada bi samo istinski razmislili o prizoru kojeg je Poslanik a.s. sada vidio sigurno bi nas ispunio strah. Taj prizor nam ukazuje na značaj čovjekovog jezika u vjernikovom životu. Poslanik a.s. prođe pored ljudi kojima su željeznim makazama odsjecani jezici, a zatim bi se ponovo vraćali u svoje prijašnje stanje i bivali potpuno isti. Ovo je nagrada onima koji su govorili loše stvari i proturali ih među ljude.

Kada ih Poslanik a.s. vidje upita: «Džibrile, ko su ovi?»

Džibril a.s. mu odgovori: «To su govornici (hatibi) koji su svojim govorima sijali smutnju među ljudima«.

Deseti prizor 

Ovaj prizor će nas odmoriti i donijeti nam smirenost i spokoj. Poslanik a.s. prođe pored ljudi koji su žnjeli usjeve. Kad god bi požnjeli, usjevi bi se istog trena vraćali u stanje u kojem su bili prije žetve. Mnogo žetve i plodova ukazuje na veliku nagradu koju će im Allah, neka je slavljen, podariti i koja nikada neće prestati.

Kada ih Poslanik a.s. vidje u ovakvom stanju upita: «Džibrile, ko su ovi?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo su mudžahidi, borci na Allahovom putu. Za svako dobro djelo bit će nagrađeni sedam stotina puta više. Radi toga Allah dž.š. poredi činjenje dobrih djela u ajetu sa: 'Zrnom iz kojeg nikne sedam klasova u svakom klasu stotinu zrna, a Allah povećava nagradu kome On hoće...» (El-Bekare, 261.)

Jedanaesti prizor 

Ovaj prizor nam odslikava ljepote Dženneta kojeg je Allah dž.š. obećao bogobojaznim i dobrim robovima. Poslanik a.s. dođe u jednu prostranu dolinu iz koje ga zapahnu svjež i ugodan vjetar i miris miska koji je bolji od svih mirisa na Zemlji.

Također, iz tog pravca on začu neki glas te upita: «Džibrile, kakav je ovo hladni i ugodni vjetar? Kakav je ovo miris? I kakav je ovo glas?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo je glas Dženneta koji kaže: 'Gospodaru, podari mi ono što si mi obećao! Mnogobrojne su moje odaje, kadifa, svila, diba, biseri, merdžani, srebro i zlato, posuđe, tanjiri, ibrici i pehari, med, voda, vino i mlijeko. Zato mi podari ono što si mi obećao».

Uzvišeni Allah reče: «Tebi pripada svaki musliman i muslimanka, vjernik i vjernica i svaki onaj ko bude vjerovao u Mene i Moje poslanike, bude činio dobra djela i ne bude mi ništa kao druga pripisivao... i druga božanstva mimo Mene prihvatao, koji se bude samo Mene bojao biće siguran. Ko Me zamoli Ja ću mu se odazvati, ko Mi zajam dadne Ja ću ga mnogostruko nagraditi i ko se u Mene pouzda Ja ću mu dovoljan biti. Zaista sam Ja Allah, nema boga osim Mene. Ja svoja obećanja sigurno ispunjavam i vjernici će uspjeti. Neka je uzvišen Allah, Najljepši Stvoritelj».

Džennet reče: «Zadovoljan sam Gospodaru!»

Dvanaesti prizor 

Ovo je prizor iz Džehennema, da nas Allah sačuva od njegovog zla i zaštiti od njegovog plamena, žestine i ognja. Poslanik a.s. dođe u prostranu dolinu, začu ružan glas i osjeti užasan smrad.

On s.a.v.s. upita: «Džibrile, kakav je ovo smrad? I kakav je ovo glas?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo je glas Džehennema koji kaže: 'Gospodaru, podari mi ono što si mi obećao, jer mnogobrojni su moji lanci i okovi, ognjevi i ključala voda, trnje, gnoj (koji piju džehennemlije) i patnja. Duboke su moje jame i moja žest se povećala, zato mi podari ono što si mi obećao».

Allah dž.š. mu odgovori: «Tebi pripada svaki mnogobožac i mnogoboškinja, nevjernik i nevjernica, svaki pagan i paganica i svaki nasilnik koji ne vjeruje u Sudnji dan».

Džehennem odgovori: «Zadovoljan sam Gospodaru...«

Molimo Allaha dž.š. da nas sačuva njegovog zla, omrzne nam činjenje loših djela, a omili nam pokornost kako bi bili stanovnici Dženneta, daleko od vatre i njezinih strahota. Ovo su prizori koje je Poslanik a.s. vidio na prvom (zemaljskom nebu)... Pretpostavljaš li šta se dogodilo na drugom nebu?! O tome ćemo saznati na slijedećim stranicama...

Sa drugog do sedmog neba 

Džibril a.s. se u društvu Allahovog Poslanika a.s. uzdiže do drugog neba i zatraži dozvolu da mu se otvore nebeska vrata kao što je to uradio i na prvom nebu.

Vratar drugog neba ga upita: «Ko je čovjek u tvom društvu?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Muhammed, Allahov Poslanik».

Meleki upitaše: «Zar je već poslan?»

Džibril a.s. odgovori: «Jeste».

Meleki rekoše: «Neka Allah pozivi našeg brata i zastupnika. Divan li je to brat i zastupnik i divan li nas je gost posjetio«.

Poslanik a.s. vidje dva mladića, te upita Džibrila a.s.: «Ko su ova dva mladića?»

Džibril a.s. odgovori: «Ovo su: Isa sin Merjemin i Jahja sin Zekerijjaov i njih dvojica su tetići».

Kada ugledaše Poslanika a.s. njih dvojica rekoše: «Dobro došao dobri vjerovjesnik i dobri brat».

Poslanik a.s. im odvrati na pozdrav, a zatim se Džibril a.s. uzdiže sa njim na treće nebo i zatraži dozvolu da se otvore nebeska vrata.

Meleki upitaše: «Ko je ovo?»

Džibril a.s. odgovori: «Ja sam, Džibril».

Upitaše: «A ko je to sa tobom?»

On odgovori: «Muhammed, Allahov poslanik».

Meleki upitaše: «Zar je već poslan?»

Džibril a.s. odgovori: «Da».

Meleki rekoše: «Neka Allah pozivi našeg brata i zastupnika, divan li je to brat i zastupnik i divan li nas je gost posjetio».

Poslanik a.s. uđe i ugleda čovjeka koji je odlikovan nad ostalim ljudima izvanrednom ljepotom i skladnošću. On s.a.v.s. upita: «Džibrile, ko je ovaj čovjek koji je odlikovan izvanrednom ljepotom?«

Džibril a.s. odgovori: «To je tvoj brat, Jusuf a.s.».

Poslanik a.s. ga poselami, a Jusuf a.s. mu, kada ga vidje, reče: «Dobrodošao, dobri brat i dobri vjerovjesnik».

Džibril a.s. se zatim uzdiže na četvrto nebo i zatraži dozvolu da uđu, te im se dozvoli i Poslanik a.s. bi pozdravljen kao i u prethodnim slučajevima. On ugleda čovjeka na kojem su se mogli prepoznati znakovi smirenosti i dostojanstva i visokog stepena.

Poslanik a.s. upita: «Džibrile, koje ovaj čovjek?«

Džibril a.s. odgovori: «Ovo je Idris, Allahov vjerovjesnik a.s. Allah ga je na visoko mjesto uzdigao«.

Kad ga vidje Idris a.s. reče: «Dobro došao dobri vjerovjesnik i dobri brat», a Poslanik a.s. mu uzvrati na dobrodošlicu.

Vjerovjesnik a.s. se zatim uzdiže na peto nebo, zatraži dozvolu da uđu i bi mu dozvoljeno. Ponovo ga dočekaše izrazi dobrodođlice na koje je bio navikao na prijašnjim nebesima. Vjerovjesnik a.s. uđe i zateče čovjeka koji je sjedio okružen svijetom i pripovijedao mu o Allahu, ono što je Allah htio da im pripovijeda.

Poslanik a.s. upita: «Ko je ovo?»

Džibril a.s. mu odgovori: «Ovo je miljenik svoga naroda, Harun sin 'Imrana, a ovi oko njega su sinovi Israilovi«.

Kada Harun a.s. ugleda Muhammeda a.s. reče: «Dobro došao dobri vjerovjesnik i dobri brat«, i Poslanik a.s. mu uzvrati na dobrodošlicu.

Džibril a.s. se zatim uzdiže na šesto nebo, zatraži dozvolu da uđu i bi im dozvoljeno uz dobrodošlicu s kojom ih dočekaše. Kada Poslanik a.s. uđe ugleda jednog čovjeka kako sjedi i kad prođe pored njega čovjek zaplaka.

Poslanik a.s. upita: «Džibrile, ko je ovo?»

Džibril a.s. mu odgovori: «To je Musa sin 'Imrana».

Poslanik a.s. ponovo upita: «Zbog čega plače?«

Džibril a.s. mu odgovori: «On kaže: 'Sinovi Israilovi smatraju da sam ja najčasniji potomak Adema a.s. kod Allaha dž.š., a ovo je čovjek, potomak Adema koji me je nadmašio u položaju. Da je on sam ne bih tome pridavao toliku pažnju, ali svaki vjerovjesnik ima svoje sljedbenike«. Džibril a.s. se zatim uzdiže na sedmo nebo, zatraži dozvolu da uđu i bi im dozvoljeno. Poslanik a.s. uđe i ugleda Bejtu-l-Ma'mur, a to je kuća na sedmom nebu koja se nalazi tačno iznad Časne Ka'be na ovoj našoj Zemlji. U nju uđe svakog dana, radi namaza, sedamdeset hiljada meleka u koju se više neće vratiti sve do Sudnjeg dana. Poslanik a.s. još ugleda čovjeka u najljepšem liku kako sjedi naslonjen leđima na nebesku Ka'bu.

On s.a.v.s. upita: «Džibrile, koje ovaj čovjek?»

Džibril a.s. odgovori: «To je tvoj otac Ibrahim a.s., prijatelj Milostivog».

Poslanik a.s. mu nazva selam, a Ibrahim a.s. mu uzvrati. On ugleda narod koji je sjedeći okružio Ibrahima a.s., a lica su im bila bijela poput neispisanih listova papira... Ugleda i druge, čija boja je bila umrljana nekom drugom bojom. Oni uđoše u rijeku, okupaše se u njoj i ta mrlja bi donekle uklonjena. Zatim uđoše i u drugu rijeku, a mrlja se još smanji. Uđoše i u treću rijeku, okupaše se u njoj i mrlje potpuno nestade tako da su sada imali istu boju kao i njihova braća. Oni izađoše iz rijeke i sjedoše kod njih.

Poslanik a.s. upita: «Džibrile, ko su ovi ljudi bijelih lica? Ko su ovi čija boja je malo umrljana? I kakve su ovo rijeke u kojim su se okupali i iz njih izašli očišćeni?«

Džibril a.s. mu odgovori: «Sto se tiče ljudi čija su lica bijela to su oni koji svoje vjerovanje nisu pomiješali sa mnogoboštvom. (Iskreno su obožavali Allaha dž.š.). U svojim srcima nisu imali ni trun sumnje, niti su naginjali prema griješenju. Naprotiv, bili su čistog i čvrstog imana. Sto se tiče onih čija su lica imala pomiješane boje, to su oni koji su činili i dobra i loša djela. Nakon toga su došli teobe i Allah im je oprostio. Što se tiče rijeka to su: rijeka Milosti, rijeka Blagodati i treća, Šerabun Tahur, je Čisto piće'.

Ovo su rnu'džize Isra i Mi'radža, čuda koja je Poslanik a.s. vidio na svom veličanstvenom putovanju i doživljaji koje je doživio prilikom uzdizanja na nebo. Čudo je i njegov izlazak noću iz Mekke i dolazak u Bejtu-l-Makdis u nekoliko brzih trenutaka. Burak je bio sredstvo koje je Allah dž.š. potčinio uz ostala sredstva koja je On htio. Njegova boja je čudo. On pomjera nogu brzinom pogleda i u dužini dokle oko može doprijeti. Od topota njegovih nogu se prepala deva i pobjegla u pustinju. Ali, i povrh toga on nije bio jedino čudo, nego sve što je Poslanik a.s. vidio od prizora, jedan poslije drugog, savjet je i uputa za vjernike.

AUDIO

GALERIJA

KNJIGE

POSLANIKOVA PRAVA

KAZIVANJA

ASHABI

REKLI SU O NJEMU ...

ODGOVORI NA SUMNJE

TRI PRINCIPA

  NOVO  MU'DŽIZE