LIČNI/OSOBNI PODACI

VJEROVJESNIŠTVO I MISIJA

PRESELJENJE U MEDINU

ISLAMSKA DRŽAVA

SMRT

UKUĆANI

OSOBINE

POČETAK OBJAVE

Predznaci vjerovjesništva i radosne vijesti   

Zbog prethodno navedenog, povećavao se idejni i praktični jaz između Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i njegovog naroda. Osjećao je nemir i bojazan zbog nereda i nesretnog života kojim su živjeli. Osjećao je potrebu da se udalji od njih i osami. Razmišljao je kako ih spasiti te nesreće i propasti.  

Što je bio stariji povećavali su se nemir, bojazan i želja za osamljivanjem, kao da ga je neko podsticao na osamljivanje i udaljavanje od ljudi. Osamljivao se u pećini na brdu Hira._[1] U njoj se posvećivao obožavanju Allaha, svake godine u ramazanu. Činio je ibadete koji su ostali od Ibrahima, 'alejhi selam. Nakon završetka mjeseca vraćao se jutrom u Mekku, obavljao tavaf  i odlazio kući. To je radio tri godine zaredom.  

Kada je napunio četrdeset godina, - to su godine zrelosti kada su poslanici, uglavnom, dobijali poslanice - pojavili su se prvi znakovi poslanstva i radosne vijesti. Sanjao je lijepe istinite snove. Viđao je svjetlost i čuo glasove. Rekao je: Ja znam kamen u Mekki koji mi je nazivao selam prije poslanstva._[2]

Početak vjerovjesništva i spuštanje objave 

U mjesecu ramazanu, u četrdeset i prvoj godini života, dok je boravio u pećini na brdu Hira, spominjao Allaha, 'azze ve dželle, i obožavao Ga, iznenada je došao Džibril, alejhi selam, s vjerovjesništvom i objavom. Čujmo o tom događaju Aišu, radijallahu anha. Ona je to prenijela u cijelosti. Rekla je Aiša, radijallahu anha: Prvi vid objave Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u snovima. Svaki san mu je bio poput praskozorja. Nakon toga je zavolio samoću. Osamljivao se u pećini na brdu Hira. U njoj je činio ibadete Allahu, 'azze ve dželle, nekoliko noći. Nosio je opskrbu dostatnu do povratka kući. Nakon toga se vraćao Hatidži i ponovo uzimao opskrbu za novi boravak. Tako je radio sve dok mu nije došla Istina u pećini na brdu Hira. Došao mu je melek i rekao: Čitaj! Rekao je: Ne znam čitati. Rekao je: Uhvatio me je, stisnuo do boli, zatim me pustio i rekao: Čitaj! Rekao sam: Ne znam čitati. Uhvatio me i stisnuo po drugi put, zatim me pustio i rekao: Čitaj! Rekao sam: Ne znam čitati. Uhvatio me i stisnuo po treći put, ponovo me pustio i rekao: Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, Gospodar tvoj je najplemenitiji, koji podučava peru, koji čovjeka podučava onome što ne zna.

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, se vratio, srce mu je snažno lupalo. Ušao je kod Hatidže, Huvejlidove kćerke, i rekao: Pokrijte me!, pokrijte me! Pokrili su ga i on se smirio. Ispričao je Hatidži šta se dogodilo i rekao joj: Pobojao sam se za sebe. Hatidža mu je rekla: Ne, tako mi Allaha, neće te Allah nikada poniziti! Ti održavaš rodbinske veze, pomažeš nemoćnom, daješ siromašnim, ugošćavaš goste i daješ svoj doprinos u svakom dobru. Povela ga je Vereki ibn Nevfelu ibn Esedu ibn Abdu-l-'Uzzau, njenom amidžiću. On je primio kršćanstvo u džahilijjetu i poznavao je hebrejski jezik. Pisao je od Indžila koliko je Allah htio da piše na hebrejskom jeziku. Ostario je i oslijepio. Hatidža mu je rekla: Amidžiću, saslušaj svoga bratića! Vereka mu reče: Bratiću, o čemu se radi? Poslanik mu je ispričao sve što je vidio. Vereka mu reče: To je izaslanik koji je dolazio Musau. Volio bih da sam u snazi. Volio bih biti živ kada te tvoj narod protjera. Poslanik reče: Zar će oni mene protjerati?! Reče: Da, niko nije donio nešto takvo, a da nije imao neprijatelje. Ako to doživim, pomoći ću te svim što imam! Nedugo nakon toga Vereka je umro, a objava prestala dolaziti._[3]

na vrh

Kada je otpočelo vjerovjesništvo i spuštanje objave  

Tako je otpočelo vjerovjesništvo i prvo spuštanje objave. To se dogodilo u ramazanu, u noći Lejletu-l-Kadr. Rekao je Allah, azze ve dželle:  

U mjesecu ramazanu spušten je Kur'an._[4] 

I rekao je:  

Mi smo ga spustili u Noći Kadr._[5]

Iz vjerodostojnih hadisa saznajemo da se to dogodilo u ponedjeljak prije zore. 

Pošto se Lejletu-l-Kadr nalazi u neparnim noćima zadnjih deset dana ramazana, naučno je potvrđeno da je te godine ponedjeljak bio dvedeset i prvog ramazana. Na osnovu toga možemo zaključiti da je vjerovjesništvo otpočelo u noći dvadeset i prvog ramazana, u četrdeset i prvoj godini Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života. Taj datum odgovara desetom augustu šesto desete godine. Imao je četrdeset godina šest mjeseci i dvanaest dana, po lunarnom računanju, ili, trideset devet godina tri mjeseca i dvadeset i dva dana po sunčevom računanju vremena.

 na vrh

Prekid, zatim, nastavak objave 

Spuštanje objave je prekinuto nakon prvog objavljivanja u pećini na brdu Hira. Prekid je trajao danima. To je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jako rastužilo, ali je taj prekid bio dobar za njega. U tom periodu se smirio, sabrao i pripremio za nešto slično onom što mu se dogodilo i prvi put. Osim toga, zbog prekida objave sa žudnjom je očekivao njen ponovni dolazak.  

Nakon susreta sa Verekom ibn Nevfelom vratio se u pećinu na brdu Hira da upotpuni boravak u mjesecu ramazanu. Kada je upotpunio boravak u pećini i kada se završio ramazan, vratio se, po običaju, u Mekku. Bilo je to ujutro, sprva mjeseca šewala.  

O tome je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Kada sam se spustio u sredinu doline neko me je pozvao. Pogledao sam desno i nisam vidio nikoga. Potom sam pogledao lijevo i nisam vidio nikoga. Pogledao sam naprijed i nazad opet nisam vidio nikoga. Pogledao sam iznad sebe i ugledao meleka koji mi je dolazio u pećini na brdu Hira. Sjedio je na stolici između neba i zemlje. Toliko sam se uplašio da sam legao na zemlju. Kada sam došao kod Hatidže govorio sam: Pokrijte me, pokrijte me! Umotajte me i polijte hladnom vodom! Pokrili su me i polili hladnom vodom. Nakon toga je objavljeno: O ti pokriveni! Ustani i opominji i Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! I ne čini dobro tražeći za njega više! I radi Gospodara svoga trpi!_[6]

To se dogodilo prije propisivanja namaza. Nakon toga objava je dolazila redovno.  

Ti ajeti označavaju početak vjerovjesništva. Poslanstvo je počelo kasnije, onoliko koliko je  trajao prekid objave. Ajeti sadrže dvije vrste obaveza i pojašnjenje posljedica tih obaveza:  

Prva vrsta obaveza je: dostava objave i upozorenje. To zaključujemo iz ajeta:

Ustani i opominji! 

Ajet znači: upozori ljude na Allahovu, 'azze ve dželle, kaznu ako ne ostave zabludu, obožavanje bogova mimo Allaha Uzvišenog i višeboštvo u jednoći Njegovog bića, svojstava, prava i djela.  

Druga vrsta je: lična obaveza primjene i pridržavanja Allahovih, 'azze ve dželle, naredbi da bi zaslužio Allahovo, 'azze ve dželle, zadovoljstvo i bio uzor drugima koji povjeruju u njega. O toj vrsti obaveza govori ostatak ajeta. Allahove, 'azze ve dželle, riječi:  

Gospodara svoga veličaj!, 

znače: veličaj samo Njega i nikog drugog. Riječi:  

Odjeću svoju očisti!, 

znače, prema onome što se iz njih može na prvi pogled zaključiti: očisti svoju odjeću i tijelo, jer onaj ko veliča Allaha, 'azze ve dželle, i staje pred Njega ne smije sebi dozvoliti da bude nečist. Riječi:  

I kipova se kloni!, 

znače: udalji se od svega što izaziva Allahovu, 'azze ve dželle, srdžbu i kaznu tako što ćeš izvršiti naređeno i ostaviti zabranjeno. Riječi:  

Ne prigovaraj da je mnogo!, 

znače: ne čini dobročinstvo želeći bolje od toga na Dunjaluku. U posljednjem ajetu:  

Zbog svoga Gospodara se strpi!, 

ukazano je na uznemiravanja koja ga čekaju od njegovog naroda kada im donose novu vjeru i kada ih pozove Allahu, 'azze ve dželle, jedinom.

 na vrh

Poziv u vjeru 

Nakon spuštanja tih ajeta Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, počeo je pozivati u vjeru. Zbog toga što je osobina njegovog naroda grubost i osorost, jedina vjera im je bila obožavanje kipova i kumira, jedini dokaz slijeđenje predaka, moral  su im bili prkos i ponos. Probleme su rješavali samo sabljom. Allah, 'azze ve dželle, je izabrao da on poziva tajno i samo one za koje je siguran da vole istinu i dobro, kojima vjeruje i da prednost da svojoj porodici, rodbini i prijateljima.

 na vrh

Prvi muslimani  

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, pozvao u vjeru, iman su prihvatili oni kojima je Allah, 'azze ve dželle, propisao da prvi prihvate dobro i sreću.   

1. Prva je povjerovala majka vjernika Hatidža, Huvejlidova kći, radijallahu anha. Ona je znala za nagovještaje poslanstva, čula je za natprirodne događaje, primijetila znakove Objave i vidjela kako otpočinje objava. Nadala se da je on poslanik ovog Ummeta. Potvrdu da je u pećini na brdu Hira bio Džibril, alejhi selam, i da je to što se dogodilo poslanička objava, dobila je u razgovoru s Verekom. Osim toga, vidjela je šta je sve Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao kada mu je objavljen početak sure El-Muddessir. Prirodno je bilo da, nakon svega, bude prva koja će primiti islam.  

2. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, požurio je da obavijesti o počasti koju mu je Allah ukazao vjerovjesništvom i poslanicom i pozove u iman svog bliskog prijatelja Ebu Bekra, radijallahu anhu. Ebu Bekr, radijallahu anhu, to je prihvatio bez kolebanja i predumišljanja. Brzo je prihvatio vjerovanje i posvjedočio Istinu. Bio je prvi vjernik, ili prvi muškarac koji je povjerovao. Mlađi je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dvije godine. Bio je prijatelj Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, od mladosti. Znao je sve o njemu, njegovu intimu i javnost. Stoga je iman Ebu Bekra, radijallahu anhu, najpravedniji svjedok Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, iskrenosti.   

3. Među prvima koji su povjerovali Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bio je Alija ibn ebu Talib, radijallahu anhu. Boravio je kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je skrbio o njemu, izdržavao ga i brinuo o njemu. Kurejšije je pogodila glad, a Ebu Talib je bio siromašan i imao je mnogo djece. El-Abbas je uzeo Džafera da brine o njemu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliju. Bio mu je kao rođeno dijete. Kada je došla objava skoro je dostigao punoljetnost. Kaže se da je imao deset godina. Stalno je bio uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada ga je pozvao u islam, prihvatio je poziv. On je prvi povjerovao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od djece.  

4. Među prvim vjernicima je i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, oslobođeni rob Zejd ibn Harise ibn Šerahil el-Kelbi. Bio je zarobljen u doba džahilijjeta i prodat kao rob. Kupio ga je Hakim ibn Hazam. On ga je poklonio Hatidži, a ona Poslaniku, s.a.v.s. Za njega su saznali njegov otac i amidža i došli su Poslaniku da ga zamole da im olakša njegov otkup. Poslanik je pozvao Zejda i dao mu da izabere: hoće li ići s ocem i amidžom ili će ostati s njim. Izabrao je Poslanika. Tada je Poslanik otišao do skupa kurejšijskih velikana i rekao: Posvjedočite da je ovo moj sin! Nasljeđuje on mene i ja njega.[7] To je bilo prije vjerovjesništva. Zvali su ga Zejd, sin Muhammedov, sve do islama. Islam je zabranio posinjavanje, pa su ga zvali Zejd ibn Harise.

Četvero spomenutih primilo je islam isti dan, kada je Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, naređeno da upozori ljude i kada je počeo pozivati u vjeru. Za sve njih rečeno je da su prvi primili islam.  

Ebu Bekr, radijallahu 'anhu, je bio aktivan u pozivu u vjeru, postao je Poslanikova, sallallahu 'alejhi ve sellem, desna ruka u dostavljanju poslanice. On je bio čedan, omiljen, drag, naravan, plemenit, darežljiv, ugledan. Bio je najbolji poznavalac arapske historije i rodoslovlja. Ljudi iz njegovog naroda željeli su biti u njegovom društvu zbog njegovog morala, dobročinstva, znanja, vrlina, trgovine, darežljivosti, lijepog ophođenja i druženja. Pozvao je u islam one u koje je imao povjerenje i u kojima je vidio dobro. Njegovom pozivu odazavala se grupa odlikovanih ljudi. Na njihovom čelu bili su: Osman ibn Affan el-Umevi, Ez-Zubejr ibn Avvam el-Esedi, Abdurrahman ibn Avf ez-Zuhri, Sa'd ibn ebu Vekkas ez-Zuhri i Talha ibn Ubejdullah et-Tejmi, radijallahu 'anhum. Ebu Bekr, radijallahu 'anhu, im je pojasnio islam i doveo ih kod Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Svi su prihvaili islam.  

Za njima su islam primili: Ebu Ubejde Amir ibn el-Džerrah - povjerenik ovog ummeta, Ebu Seleme ibn Abdu-l-esed, Ummu Seleme - njegova supruga, El-Erkam ibn ebi el-Erkam, Osman ibn Mezun, Kudame ibn Mezun i Abdullah ibn Mez'un, njegova braća, Ubejde ibn el-Haris ibn el-Muttalib ibn Abdu-Menaf, Seid ibn Zejd ibn Amir ibn Nufejl, Fatima bint el-Hattab, sestra Omera ibn el-Hattaba, Habbab ibn el-Erett, Džafer ibn ebu Talib, Esma bint Umejs, njegova supruga, Halid ibn Seid ibn el-'As, Emina bint Halef, njegova supruga, Amr ibn Seid ibn el-'As, njegov brat, Hatib ibn el-Haris, Fatima bint el-Mudžellil, njegova supruga, Hattab ibn el-Haris, njegov brat, Fekihe bint Jesar, njegova supruga, Ma'mer ibn el-Haris, njegov drugi brat, El-Muttalib ibn Ezher, Ramle bint ebi A'vf njegova, supruga i Nu'ajm ibn Abdullah ibn Usejd en-Nuham, radijallahu 'anhum. Oni su iz različitih kurejšijskih porodica i njihovih ogranaka.  

Među prvima koji su primili islam, a nisu iz plemena Kurejš, bili su: Abdullah ibn Mes'ud el-Huzeli, Mes'ud ibn Rabia el-Kari, Abdullah ibn Džahš, Ebu Ahmed ibn Džahš, njegov brat, Suhejb ibn Sinan er-Rumi, Amir ibn Fehire, Ammar ibn Jasir el-Ansi, njegov otac Jasir i majka Sumejja, radijallahu 'anhum.

Osim spomenutih žena u početku islam su prihvatile: Ummu Ejmen, zvana Abesinski Blagoslov - Poslanikova oslobođena robinja i dadilja, Ummu el-Fadl Lubabe el-Kubra bint el-Haris el-Hilalijje - supruga El-Abbasa ibn Abdu-l-Muttaliba i Esma bint ebu Bekr es-Siddik, radijallahu 'anhunne.  

Oni koji su prvi primili islam poznati su po nazivu es-sabikun el-evvelun (prvaci prethodnici). Temeljitim proučavanjem i iščitavanjem dolazi se do podatka da je onih za koje se kaže da su u prvo vrijeme primili islam, ili da su prvaci približno sto trideset. Međutim, ne zna se tačno da li su svi primili islam prije javnog poziva u vjeru, ili su neki primili islam nakon toga.

 na vrh

Ibadet vjernika i njihov odgoj  

Nakon objave početka sure El-Muddessir objava je dolazila redovno. Neki kažu da je nakon toga objavljena El-Fatiha. Ta sura sadrži pohvalu Allahu, dovu i sve bitno u Kur'anu i islamu. Prvi naređeni ibadet bio je namaz, dva rekata ujutro i dva rekata naveče. Džibril mu je to dostavio i podučio ga abdestu i namazu.   

Potpuna čistoća postala je osobina vjernika, abdest uslov za namaz, El-Fatiha osnova namaza, a zahvala i slava namaski zikr. Namaz je bio jedini ibadet vjernika. Obavljali su ga na mjestima daleko udaljenim od pogleda. Ponekad su odlazili u doline ili planinske klance da obave namaz.  

U početku islama nisu imali drugih ibadeta, naredbi, niti zabrana. Objava je pojašnjavala razne aspekte tevhida - Allahove jednoće. Podsticala ih je na čišćenje duše i lijep moral. Opisavani su im Džennet i Džehennem i upućivane sadržajne poruke koje su širile grudi i hranile dušu.  

Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ih je čistio, podučavao Kur'anu i Mudrosti. Vodio ih je ka čistoti srca i morala, ka duševnoj krijeposti i iskrenosti u odnosima s drugim. Ukratko, izvodio ih je iz tama u svjetlo, upućivao na Pravi put i odgajao da se drže Allahove, azze ve dželle, vjere i Njegovog užeta. Odgajao ih je da budu postojani i ustrajni u Allahovoj, 'azze ve dželle, naredbi.  

Prošlo je tri godine, a Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nije pozivao javno na skupovima i sijelima. Poziv u vjeru bio je ograničen na pojedince. Kurejšije su čule za novu vjeru. Bilo je slučajeva negiranja i napadanja nekih vjernika, ali mnogi tome nisu pridavali pažnju, jer Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nije govorio o njihovoj vjeri i bogovima.

POČETAK OBJAVE

JAVNI POZIV U VJERU

GODINA TUGE

RASPRAVE I TRAŽENJE ČUDA

ISRA' I MI'RADŽ

PREDSTAVLJANJE ISLAMA PLEMENIMA I POJEDINCIMA

PRVA PRISEGA NA AKABI

DRUGA PRISEGA NA AKABI