LIČNI/OSOBNI PODACI

VJEROVJESNIŠTVO I MISIJA

PRESELJENJE U MEDINU

ISLAMSKA DRŽAVA

SMRT

UKUĆANI

OSOBINE

Muhammedov mač[1]

Uri Avnery[2]

Od vremena kada su bizantijski carevi bacali kršćane u arene kao plijen lavovima, odnosi  careva i Crkve doživjeli su mnogobrojne promjene.

Car Konstantin Veliki , vladao od 306. godine, prije tačno 1700 godina, proglasio je kršćanstvo službenom vjerom Imperije koja je, također, obuhvatala i Izrael, okupiranu Palestinu.

Vremenom se Crkva podijelila na Istočnu, ortodoksnu, i Zapadnu, katoličku, pa je zapadni patrijarh, koji je poslije postao papa, od cara  zatražio da prizna njegov vrhovni autoritet. 

Sukob pape i cara obilježavao je vrlo često evropsku historiju i dijelio njene narode.

Taj sukob imao je svoju plimu i oseku. Neki carevi su smjenjivali i progonili pape, i obrnuto. Car Henrik IV otišao je pred papino sjedište gdje je bos, na snijegu, stajao tri dana dok ovaj nije opozvao izopćenje – ekskomunikaciju, koje je bio za njega izdao. Također, u određenim periodima pape i carevi su živjeli u miru i slozi.

Danas smo svjedoci iznenađujuće harmonije između sadašnjeg pape Benedikta XVI i ''cara'' Busha mlađeg.

Iz ove perspektive moramo promatrati i papin govor koji je izazvao dizanje tenzija u cijelom svijetu. On se jasno uklapa u krstašku kampanju koju predvodi Bush protiv ''islamskog fašizma'', a u okviru ''sukoba civilizacija''.

 U svom govoru održanom na njemačkom univerzitetu, 265. papa po redu, želio je ustanoviti postojanje suštinske razlike između kršćanstva i islama riječima: ''Dok kršćanstvo potencira logiku, islam je poriče, dok kršćani u Božijim djelima vide logiku, muslimani je niječu.'' 

Svjedočanstvo jednog Jevreja 

S obzirom da sam Jevrej, ateista, ne želim se uplitati u ove rasprave – ko sam ja da provjeravam papinu logiku, ali ne mogu prešutjeti jedan dio njegovog govora koji se tiče mene kao Jevreja koji živi na liniji razgraničenja u ''sukobu civilizacija''.

Da bi dokazao nepostojanje logike u islamu, papa je ustvrdio da je Muhammed naredio  svojim sljedbenicima da mačem šire njegovu vjeru. A, prema papi, u tome nema logičnosti jer je srce, a ne tijelo, izvorište vjere, pa kako mač može utjecati na srce?

U prilog tome papa navodi riječi bizantijskog cara iz četrnaestog stoljeća, a on je sljedbenik Istočne, suparničke crkve.

 Govoreći o raspravi za koju tvrdi da se desila (što je diskutabilno) sa muslimanom, nepoznatim perzijskim intelektualcem, car Emanuel II kaže da je u jeku rasprave svom sagovorniku grubo rekao: ''Pokaži mi šta je to Muhammed donio novoga i pronaći ćeš samo demonske i nehumane stvari, poput njegove zapovijedi da se vjera koju propovijeda širi mačem!''

Ove izjave iniciraju tri pitanja:

1)      Zašto je to rekao car?

2)      Je li to tačno?

3)      Zašto je to naveo sadašnji papa? 

Kada je Emanuel II ovo izjavio, on je bio na čelu nestajuće imperije. Na vlast je došao 1391. godine kada  je od velike imperije malo bilo preostalo, a i to je bilo u stalnoj opasnosti da padne pod tursku vlast.

U tom periodu Turci su bili stigli do obala Dunava i okupirali su Bugarsku i sjevernu Grčku. Dva puta su porazili vojsku koju su Evropljani slali za spas istočnog dijela Imperije.

Turci su 1452. godine, samo nekoliko godina nakon smrti Emanuela II, zauzeli njegovu prijestolnicu Konstantinopol, današnji Istanbul, čime su dokrajčili Imperiju koja je trajala više od hiljadu godina. 

Bush na Emanuelovim stazama  

Za vrijeme svoje vladavine Emanuel je obilazio evropske prijestolnice tražeći pomoć. Obećao je ponovno ujedinjenje Crkve. Nema sumnje da je on pisao o svojoj vjerskoj privrženosti da bi pridobio podršku Evrope protiv Turaka i da ih ubijedi da poduzmu nove krstaške pohode. Njegove aspiracije bile su političke, a vjeru je koristio za njihovo ostvarenje.

Moguće je povući paralelu između toga i stremljenja današnjeg ''cara'' Georgea Busha, jer i on, također, pokušava ujediniti kršćanski svijet protiv, kako je naziva, ''islamske osovine zla''. Uz to, Turci i sada kucaju na vrata Evrope, ovaj put mirnim putem, a poznato je da se papa protivi ulasku Turske u EU. 

Ima li istine u tvrdnjama cara Emanuela? 

Sam papa sumnja u njegove riječi, a kao vjerski autoritet ne može sebi dopustiti falsifikovanje onoga što je zapisano, stoga je naveo da je Muhammedu jasno u Kur'anu zabranjeno prisilno širenje vjere. Naveo je 255. ajet iz sure El-Bekare (papa ne griješi, ali je ovdje pogriješio), a namjeravao je navesti 256. ajet u kojem stoji: ''...nema prisile u vjeri.''

Kako je moguće da ignoriraju ovako jednostavan i jasan stav?

Papa tvrdi da je ovaj ajet zabilježen na početku Muhammedove misije, dok je još uvijek bio slab, ali vremenom je naredio širenje vjere mačem.

Međutim, za ovakvo nešto nema nikakvog osnova u  Kur'anu.

Tačno je da je Muhammed, kada je uspostavio svoju državu, pozivao na upotrebu sile u sukobima sa neprijateljima, na Arapskom poluotoku, kršćanskim i jevrejskim plemenima, ali to je bilo političke, a ne vjerske prirode, borba za teritorij, a ne za vjersku dominaciju. 

Tolerancija islama 

Isa, a.s., rekao je: ''Prepoznat ćete ih po postupcima njihovim.''

Stoga trebamo, shodno tome, pogledati kako se to islam odnosio prema drugim vjerama. Kako su se ophodili kroz više od hiljadu godina dok su posjedovali snagu i moć i bili u mogućnosti širiti vjeru mačem i ognjem? Ipak, nisu tako postupali.

Muslimani su Grčkom vladali nekoliko stotina godina, pa jesu li Grci postali muslimani?

Je li ih iko pokušao nasilno islamizirati? Naprotiv, Grci su zauzimali visoke položaje u osmanskoj vlasti, kao što su i drugi evropski narodi, Bugari, Srbi, Rumuni, Mađari, dugo živjeli pod osmanskom vlašću i ostali privrženi svojoj vjeri, kršćanstvu.

Niko ih nije prisilio da prihvate islam i ostali su u kršćanstvu.

Islam su prihvatili Albanci i Bošnjaci, ali niko ne tvrdi da ih je neko primorao na to. 

Krvava krstaška imperija 

Krstaši su 1099. godine zauzeli Kuds i, u ime čistog Isaa, napravili pokolj nad njegovim stanovništvom, muslimanima i židovima, ne praveći razliku. U to vrijeme, nakon 400 godina vladavine muslimana na tom prostoru, većina stanovništva bili su kršćani i nije bilo

nikakvog pokušaja nasilnog nametanja Muhammedove vjere.

Nakon protjerivanja krstaša s tih prostora,  većina stanovništva počela je usvajati arapski jezik i prihvaćati islam, a to su djedovi današnjih Palestinaca.

Nije zabilježen nikakav pokušaj nametanja Muhammedove vjere židovima.

Židovi u Španiji su, pod muslimanskom vlašću, ostvarili jedinstven napredak i procvat u svojoj historiji sve do današnjih dana.

Pjesnici kao što je Jehuda Halevi pisali su na arapskom, ali i rabin Moše bin Mejmun

(Moshe ben Maimon-Maimonides-Rambam).

Jevreji su u muslimanskom Endelusu bili ministri, pjesnici, naučnici. U muslimanskom Toledu su muslimani, jevreji i kršćani zajedno prevodili filozofska i druga naučna djela stare Grčke.

Uistinu je to bilo ''zlatno doba''.

Kako bi bilo moguće sve to ostvariti da je Muhammed naredio širenje vjere ognjem i mačem? 

Tolerancija islama prema sljedbenicima Knjige 

Međutim, bitno je šta se poslije dogodilo, nakon što su katolici okupirali Španiju. Uspostavili su teror klerikalne vlasti. Muslimani i jevreji dovedeni su pred nemilosrdan izbor: pokrštavanje, smrt ili izgon.

Gdje su izbjegle stotine hiljada jevreja koji su se odbili pokrstiti? Većina ih je velikodušno udomljena u islamskim zemljama. Jevreji iz Endelusa nastanili su se od Maroka na zapadu do Iraka na istoku, od Bugarske (koja je tada bila pod turskom vlašću)  na sjeveru do Sudana na jugu.

Nisu doživjeli progone niti bilo šta slično inkviziciji, lomačama, pokoljima, progonima, što je vladalo u kršćanskim zemljama, a da ne govorimo o holokaustu. Zašto? Zato što je Muhammed izričito zabranio progon sljedbenika Knjige[3].

U islamskom društvu kršćani i jevreji uživali su poseban položaj, skoro  pa možemo reći da je to bila potpuna ravnopravnost. Morali su plaćati glavarinu (porez) – džizju, ali su zauzvrat bili oslobođeni vojne službe, što je posebno odgovaralo jevrejima. Kažu da su se muslimanski vladari suprotstavljali islamizaciji jevreja, makar i suptilnim metodama, jer bi to umanjilo porezne prihode.

Svaki objektivan jevrej koji zna  historiju svog naroda osjeća zahvalnost prema islamu koji je štitio jevreje cijelih pedeset generacija, dok su istovremeno bili proganjani od strane kršćana i u nekoliko navrata pokušalo ih se mačem pokrstiti.

Stav da se islam širio ognjem i mačem samo je sračunati mit, jedan od mitova koji su nastali u Evropi u vrijeme sukoba sa muslimanima, ponovne kršćanske okupacije Španije, krstaških ratova i potiskivanja Turaka koji su bili na vratima Beča.

Sumnjam da je i sam papa potpuno ubijeđen u ove mitove, što bi značilo da vrhovni vjerski autoritet kršćana nije podrobno upoznat sa historijom religija. 

Zašto je javno izrekao ove izjave i zašto baš u ovom trenutku? 

Ovo moramo promatrati u kontekstu novog krstaškog pohoda koji vode Bush i njegovi protestantski pomagači, njegove izjave o ''islamskom fašizmu'' i ''međunarodnoj borbi protiv terorizma'',  a ''terorizam'' je naslovljen na muslimane.

To je ironičan pokušaj Bushovih mentora da opravdaju kontrolu nad naftnim rezervama.

Ovo nije prvi put da ekonomski interesi zaogrnu plašt vjere i da pljačkaški pohod preko noći postane krstaški.

Papin govor izvanredno se uklapa u te tendencije, međutim, niko ne zna kakve su moguće posljedice.

Muslimanima je vadžib (stroga obaveza) braniti čast svoga Poslanika 

Čudno je to što vlasti nekih država nalaze ispriku za svoje postupke slobodom mišljenja i štampe

Piše: Prof.dr. Nasir Al-Omer

Allahov zakon o onome ko povrijedi Njegovog Poslanika je: ako na dunjaluku ne dobije kaznu koju zaslužuje rukama muslimana, onda će ga Uzvišeni Allah sigurno kazniti onako kako zaslužuje. Mnogo je događaja u siri Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ovo potvrđuju. Rekao je Uzvišeni: Ti javno ispovijedaj ono što se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te sačuvati onih koji se rugaj. (El-Hidžr, 95.) Priča o povodu objave ovoga ajeta i kako je Allah uništio i kaznio one koji su se rugali Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., je poznata, i bilježe je skoro svi historičari i mufessiri. Bili su to stariji ljudi i plemići svoga naroda, njihov predvodnik je bio El-Velid ibn Mugire, a sa njim su bili  El-A's ibn Vail, El-Esvedan ibn El-Mutalib, i El-Haris ibn Kajs. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pisao pisma vladarima i pozivao ih u islam poslao je pisma i Kisri i Kajsaru, obojica su odbili islam, međutim, Kajsar je poštovao Poslanikovo, s.a.v.s., pismo, i ugostio izaslanika, pa mu je i kraljevstvo ostalo. Rekao je Ibn Tejmije u ''Sarimu'': ''Pričaju: 'Kraljevstvo je i dan-danas u rukama njegovih potomaka''', i danas se vlast nasljeđuje u nekim njihovim državama. Dok je Kisra pocijepao pismo i počeo se ismijavati sa Poslanikom, s.a.v.s., pa ga je Allah nedugo nakon toga ubio, raskomadao njegovo carstvo i nije njegovim potomcima ostavio ništa od kraljevstva. Pa ima li veće potvrde za to od riječi Allaha, s.v.t., kada kaže:  Onaj koji tebe mrzi – sigurno će bez spomena ostati. (El-Kevser, 3.) Svako ko mrzi, prezire i bori se protiv Poslanika, s.a.v.s., Allah će uništiti i neće mu traga ostaviti.

Ko mrzi Muhammeda, s.a.v.s., ostat će bez spomena!

Prenosi se da je ovaj ajet iz sure El-Kevser spušten povodom  El-A'sa ibn Vaila ili povodom Ukbe ibn ebi Muajta ili povodom Ka'ba ibn El-Ešrefa, a sve je njih Allah Svemogući žestoko kaznio. Poznata je rečenica, koju i historija i današnjica potvrđuju: ''Meso uleme je otrovno!'', tj. onaj ko vrijeđa ulemu kao da jede zatrovano meso. Pa šta je onda sa ''mesom'' Vjerovjesnika, alejhis-selam? U vjerodostojnom hadisu stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Rekao je Uzvišeni Allah: 'Ko iskaže neprijateljstvo Mom dobrom robu, taj Mi je objavio rat.''' Pa šta je onda sa onima koji iskažu neprijateljstvo poslanicima? Jedna od tačaka vjerovanja  ehli-s-sunneta je da je islam onih ljudi koji psuju ashabe na rubu provalije, moraju se od toga spriječiti i zaslužuju odgojnu kaznu, šta je onda sa onima koji vrijeđaju nekog poslanika, a šta je tek onda sa onima koji vrijeđaju Muhammeda, s.a.v.s.? One koji Allaha i Poslanika Njegova budu uznemiravali, Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. (El-Ahzab, 57.) Ako se osvrnemo na kazivanja o vjerovjesnicima, koja su spomenuta u Kur'anu, vidjet ćemo da su njihovi narodi uništeni tek onda kada su se počeli ismijavati sa poslanicima. Kada su im počeli govoriti sve i svašta, kao što je bio slučaj i sa Izraelćanima kada su poniženi i srdžbu Allahovu na sebe navukli, zato što su poslanike bespravno ubijali, kako to Kur'an opisuje: Ma gdje se našli, oni su poniženi, osim ako su pod zaštitom Allahovom i zaštitom drugih ljudi. Oni su zaslužili srdžbu Allahovu i bijeda je pala na njih, to je zato što u ajete Allahove nisu vjerovali i što su vjerovjesnike bepravno ubijali, to je zato što su Allahu bili nepokorni, i što su prešli svaku granicu u griješenju! (Ali Imran, 112.) Samo istjerivanje Vjerovjesnika znači nestajanje sigurnosti i nagovještaj kazne, zato Uzvišeni kaže: A umalo da te pokrenu da izađeš iz zemlje da bi te iz nje istjerali, ali, tada ni oni u njoj ne bi dugo poslije tebe ostali. (El Isra, 76.)  Ako je ovakva ''nagrada'' za protjerivanje Vjerovjesnika, kakva je tek onda kazna onima koji ga povrijede ili se izruguju i ismijavaju? Svakoga ko se ismijava i vrijeđa Poslanika stići će prokletstvo. U hadisu Enesa ibn Malika stoji: ,,Jedan je kršćanin primio islam i naučio je El-Bekaru i Ali Imran i služio je kod Poslanika, s.a.v.s., kao  pisar, ali se zatim odmetnuo i vratio se kršćanstvu i počeo govoriti:  'Muhammed ne zna osim ono što sam mu ja zapisao', pa ga je Allah usmrtio. Ukopali su tog čovjeka, a kada je svanulo našli su ga kako ga je zemlja izbacila, pa su rekli: 'Ovo je uradio Muhammed i njegovi ashabi zato što je napustio njihovu vjeru i pobjegao od njih, oni su ga iskopali i bacili.' Pa su ga uzeli i iskopali mu što su mogli dublju rupu i ponovo ga ukopali, ali kada je svanulo vidjeli su da ga je zemlja ponovo izbacila. Tada im je postalo jasno da to nije djelo ljudi, a zatim su ga uzeli i sami ga bacili.'' Ova predaja je vjerodostojna i nalazi se kod Buharije i drugih. Imam Ibn Tejmijje, govoreći o ovom predanju, kaže: ,,Ovaj nesvakidašnji događaj ukazuje da mu je to bila kazna dosljedna veličini riječi koje je govorio. To je dokaz da je bio lažljivac i da je njegov postupak gori od samog otpadništva, jer otpadnika je i prije bilo, pa ničije tijelo nije zadesilo ono što je zadesilo njegovo. To je također dokaz da će Allah čuvati i osvetiti Svog Poslanika od onih koji ga psuju i ružno o njemu govore, i otklonit će laži lažljivaca kada ljudi to ne budu u stanju.  

Muslimani priznaju sve poslanike

Recite: ''Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što se objavljuje Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova, mi ne pravimo nikakve razlike među njima i mi se Njemu predajemo.'' Pa ako oni budu vjerovali u ono što vi vjerujete, na Pravom su putu, a ako glave okrenu, oni su onda daleko od Pravog puta, i Allah će te sigurno od njih zaštiti, jer On sve čuje i zna. (El-Bekare, 136.-137.) Kolika je samo razlika između muslimana koji u sve poslanike vjeruju, hvale ih i priznaju, i drugih koji su otvoreno istupili protiv svojih poslanika u prošlosti i sadašnjosti i to prenose s generacije na generaciju! Upravo slučaj ismijavanja sa Poslanikom, s.a.v.s., od strane nekolicine zapadnjaka je znak njihovog kulturnog propadanja i skorog nestanka. Predali su se vrijeđanju i psovanju izražavajući svoj bijes i gnjev prema muslimanima, zaboravljajući da takav postupak govori, ustvari, o njihovom duhovnom i moralnom padu, te odbacivanju logike i pravičnosti.

Dvostruki američki aršini

Čudno je to da vlasti nekih država nalaze ispriku za postupke svojih maloumnih slobodom mišljenja i štampe, ali kada je u pitanju odnos prema onome ko se navodno suprotstavi semitizmu ili ga psuje, odnos je potpuno drukčiji! Amerika je u nedavnom proglasu odala priznanje Danskoj povodom procesa i proglašenja krivim grupi antisemista, dok na zlodjela i ismijavanja sa islamom i Poslanikom, s.a.v.s., koja se tamo u nekoliko navrata ponavljaju, Amerika se uopće ne osvrće.

Sve nam više postaje jasno da je pitanje demokratije, slobode i zakona Ujedinjenih nacija na koje se oni pozivaju, samo dvosjekli mač u rukama ljudi, koji važe onda kada su u pitanju samo njihova ubjeđenja, vjera i kultura. Ako se ovo ponovi, neka znaju da je muslimanima vadžib (stroga obaveza) da brane čast svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svim svojim snagama, riječima i djelima i da traže da se nasilnici kazne onako kako zaslužuju. Paradoksalan je postupak nekih muslimana koji ne poštuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ne pomažu ga koliko bi trebali. Vidjet ćeš mase ljudi okupljene na mevludima, kako kažu iz ljubavi prema Poslaniku, ali da li si čuo da je ijedan ovakav skup podigao svoj glas, pomogao i stao u odbranu časti Poslanika, s.a.v.s.? Je li moguće da jedan musliman ne može mirno posmatrati kako njegova zemlja prekida diplomatske i druge odnose sa nekom zemljom zbog neke sporedne stvari, a da nakon toga prstom ne pomjeri kada se ismijava Vjerovjesnik ovog ummeta? Branjenje i pomaganje Poslanika, s.a.v.s., djelima i riječima, te kažnjavanje onoga ko mu se suprotstavi je kod ashaba i dobrih naših prethodnika bio dio vjere. Koliko je samo njih svoje živote žrtvovalo za odbranu Poslanika! Zločincu je dovoljno poniženja na dunjaluku da bude uništen i da ga milioni jezika proklinju do Sudnjega dana. Činjenica je da muslimani danas brzo zaboravljaju i olahko prelaze preko nekih stvari, ali i pored toga oni nikada ne zaboravljaju i ne opraštaju onome ko je naškodio njihovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar se takav zakačio o zidove Kabe, a naročito onome ko vrijeđa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti, što i islamska historija potvrđuje. I na kraju Allaha molimo da  daruje pobjedu  Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da uzdigne islam i muslimane jer On sve može, i neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu i časne ashabe, i sve one koji slijede Muhammeda, s.a.v.s.

Primjeri za pouku

Pas rastrgao krstaškog misionara zbog vrijeđanja Muhammeda, s.a.v.s.

Piše : Senad Ćeman, prof.

Mtrenutno živimo u teškom vremenskom periodu u kojem se nalazi cijeli ummet. To je vrijeme u kojem je huljenje i omalovažavanje ličnosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postalo običaj i stalna praksa svakog nevjernika, bezbožnika, otpadnika i zlokobnog neprijatelja iz reda raznih vjera i nacija; židova, obožavatelja krsta, obožavatelja krava, te onih koji ne slijede nikakvu vjeru. Tako je, dakle, Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, ličnost postala meta svih ljudskih rasa i nacija, a zadnja u tom nizu je Danska. U njoj su jedne novine organizovale natjecanje u karikaturi u kojem su kroz podrugljive i omalovažavajuće crteže hulili Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Sve se to dogodilo javno i otvoreno, naočigled i uz znanje preko milijarde muslimana!? Ono što je Dance podstaknulo na ovako nešto jeste njihovo saznanje da se muslimani neće pokrenuti, niti će se srditi. Oni će se zadovoljiti samo s duševnom patnjom i srčanim bolom, sa osudom i s odbacivanjem, kao što je to uobičajeno, a to će biti popraćeno i dovama za njihovo prokletstvo i propast, koje će biti upućene s minbera na hutbama. Ali, šta će biti s nama kada na Sudnjem danu stanemo pred našeg Gospodara i kada budemo nadomak Havda (zdenca) našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem?! Šta ćemo im odgovoriti?! Zato, svima onima koji se ne pokreću i ne ljute, i onima čija je srca nadvladao očaj i beznađe, čije je oči zaslijepio dunjaluk, pa ih na njemu zadovoljava samo jelo, piće i ugodnost- svima njima prenosimo ovaj događaj koji je opisan u knjizi Ibn Hadžer el-Askalania ''Ed-Durreru'l-Kamine''.:

Krstaši su imali običaj da u mongolska plemena šalju svoje misionare želeći ih pokrstiti. Uzurpator i silnik Hulego je bio taj koji im je pripremio teren za ovakvo nešto, a razlog je bila njegova supruga Dokuz Khatun koja je bila kršćanka. Naime, jedne prilike jedna grupa krstaških velikodostojnika je prisustvovala velikoj mongolskoj gozbi povodom prelaska jednog njihovog velikana u kršćanstvo. Jedan od krstaških misionara je na toj gozbi počeo huliti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. U blizini je bio svezan jedan lovački pas. Kada je ovaj zlobni misionar počeo grditi i huliti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ovaj pas se uznemirio, počeo je režati, a onda je skočio na ovoga krstaša i dobro ga izderao. Ljudi su ga uz veliki napor, ipak, uspjeli spasiti. Onda je jedan od prisutnih rekao:

- Ovo je bilo zbog toga šta si pričao o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem!

- Ne, nije zbog toga! Ovaj pas je samoljubiv i gord, pa je mislio da ga želim udariti kada je vidio da pokazujem rukom-  odgovori ovaj krstaš.

Potom ponovo poče bezobzirno huliti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ali i ovaj put pas prekide lanac, skoči krstašu na vrat i rastrga mu grlo. Krstaš osta na licu mjesta mrtav. Kada taj prizor vidješe, Mongoli, njih oko četrdeset hiljada, odmah primiše islam. (''Ed-Dureru'l-Kamine, 3/203.) O muslimani! Da li psi više, nego vi, vole Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem?!

AUDIO

GALERIJA

KNJIGE

POSLANIKOVA PRAVA

KAZIVANJA

ASHABI

REKLI SU O NJEMU ...

ODGOVORI NA SUMNJE

TRI PRINCIPA